19.02.2007.g.
GRČKA MISTIKA
ARISTOTEL
S Aristotelom se grčki logos sistematizira i postaje teologijom. Slijedeći trojstvo (dakle, trojstvo susrećemo u mnogim mističnim tradicijama, a ne samo u kršćanstvu): vrhovni bog, demijurg ili arhitekt svemira i duša svijeta, Aristotel tumači svijet i njegovo razdvajanje. Novost je uvođenje nauka, poput onog o prvom pokretaču, uzroku i svrhovitosti kretanja stvari, da bi došao do božanske svrhovitosti. Svako sjedinjenje je lanac svrha u perspektivi dovršenja noetičke energije, do najvišeg sjedinjenja koje je Bog (umovanje umovanja).
S takvim poimanjem se konačno učvršćuje grčko shvaćanje , da se Bog ne mijenja sa svijetom, Za Aristitela, kao i za neoplatoničare i neopitagorejce prvih stoljeća naše ere spoznavanje i mišljenje svijeta su pad za Božji bitak. Bilo bi sablažnjivo poimati Boga kao stvoritelja. On je samo umjetnik koji je oblikovao svijet privlačnošću što ju je izvršio nad prvom materijom, koja postoji izvan njega, prema njegovom značenju i podiže se prema njemu.
Prisutnost zla i nereda, uz ljepotu na zemlji, ne opravdava pojam Boga apsolutnog stvoritelja, odgovornoga za nedjela. Bog djeluje na svijet samo preko posredujućih moći, koje su, na kraju proizašle iz njega, ali su podobne da prime određenu nezavisnost. Tako postoji način opadanja ili sublimacije , koja se sve više približava božanstvu. Zlo je odbijanje materije da odgovori na poziv vrhovnog principa, to je „lutajući uzrok“ Timeja, izvan poremećaja
Kozmos, to jest red, pristupačan je kad „nous“ nadosjetno, zaposvijeda nužnosti. Ta je dijalektika Grcima omogućila stvaranje pojma posredovanja, središnjeg stajališta u relidiji i mišljenju…
(nastavlja se…)
Post je objavljen 18.02.2007. u 22:34 sati.