Noć se pomolila nad gradom, tužna noć
ne čuje se nijedan zvuk osim mrvljenja mog srca,
osim rominjaja suza što se s krvlju mješaju na tlu...
osjećam hladnoću koja me polako obavija,
tu strašnu hladnoću što donosi nestanak nečijeg zagrljaja,
nestanak toplih usana što dašak ljubavi u moje biće unese...
gledam kazaljke na satu kako sporo kroće svoj put,
i svakim trenom znam da sam bliže kraju ove boli,
čekam da mi netko pomogne ali znam da je to sve uzalud...
volim svim srcem, znam da to ne bih smjela,
jer tko voli svim srcem najčešće na kraju i ostane bez njega,
jer ljudi su zli i srce ti ukradu, a tebe rasporenog prsnog koša ostavljaju....
ljubavi moja, ti što si već jednom otišao, ljubavi koja si se vratila,
ti koji si me ponovo usrećio, ljubavi što opet odlaziš i u more
očaja bacaš me s utegom prevelike boli, ljubavi što se više nikad vratit nećeš....
Post je objavljen 18.02.2007. u 20:09 sati.