Marketing
Car je gol.
Rubia Despues je srce od žene.
I tako sam ja jednog poslijepodneva čitala svoj mail, kad je nešto iskočilo ispred mojih očiju. Kako je to izronilo, što se poslije pokazalo kao gmail messanger, tako sam i ja u kompletu poskočila, jer sam vidjela da poruku šalje Rubia Despues. Nakon što mi je ta informacija došla do mozga, odmah sam se oboružala s velikim češnjakom i kolcem, te sam pojurila u kupaonicu da bi zaronila lice u ledeno hladnu vodu da se saberem i koncentriram na razgovor s osobom, koja u bloghaer svijetu ima konotaciju aždaje. I koja će te u stanju pmsa, u najmanju ruku, kako je to rekao Mel Gibson u Hrabrom srcu, ubit munjama iz guzice.
A kad ono ...
Njenih ruku djelo je ono što ćete uskoro gledati. I još da napomenem, samoinicijativno. Meni koja ne držim toliko do estetike bloga, ali do određenih promjena da, je njena ponuda da mi izradi dizajn, došla kao kad toplim nožem idete kroz putar. Idilično, kako se sve lako pokreće.
Stoga, hvala Rubia.
Kod mene, hm, pa štošta ništa nova. Zapravo, sam toliko dosadna ovih dana, da vam redom mogu reći koje su me stvari okupirale. Posao, učenje, spavanje, jelo. S tim da ništa od toga nije bilo oscilativno, iskakalo iz svojih kalupa.
Osim što su me na poslu počeli zvati mojih muškim imenom. Što je dokaz moje velike muškosti i sposobnosti. I što sam se uhvatila u koštac s muškarcima.
Nakon prošlotjednog pmsa, u tonu s ostalim blogericama, imala sam napade potpunog, pomaknutog ludila. Znači, vrijeme koje ubrajam pod neuračunljivo.
Ali ostalo baš ništa – tabula rasa. Manje više, uvijek iste stvari, nedostatak vremena, i onda kad ga ima, stare rute. Uskoro imam koncerte.
Vix mi je rekla da sam latentna anoreksičarka, jer postoje određeni mjeseci u godini kad se meni kile vrlo lako tope. I to nije kajla Wandinom klubu, da ne bi bilo, nisam znala, pa da se nađem pod sitom i rešetom razularenih žena. Uvijek treba u rukavicama s ovim stvarima. Bilježim se sa štovanjem. :)
Kako se u posljednje vrijeme družim s Oxfordovim rječnikom, light motiv utorka mi je bilo ovo: ... horrific recent practice of granny dumping. Dok se nisam još više sablaznila i skužila da u najnovijim rječnicima, ta fraza ima značenje: The practice of abandoning an elderly person in an unfamiliar location.
Na što sam skoro pa pala u nesvjest. Ne samo da postoji izraz za ''ostavljanje starijih osoba na nepoznatim lokacijama'' već znači postoji praksa ostavljanja starih ljudi poput ljubimca koji odjednom previše jede, a ti više ne želiš kupovat hranu za njega (jer pretpostavljam da oni jadni na lancu i ne dobivaju pseću hranu), ili poput ostavljanja stare mašine za veš koja će uskoro postati mrijestilište za somove. U kojim, isusati, zemljama ostavljaju bake i dede na nepoznatim lokacijama, da se onda oni, jadni, dementni i inkontinentni više ne znaju vratit doma? Ne, to zaista nije podatak koji mami suze na oči.
Zatim sam se navečer uspavljivala s Kućanicama. U srijedu. Kad sam vidjela lijepo lice onog doktora od one smušene, šta je svojevremeno bila Luis Lane u seriji Superman. Dobar doktor, nema šta nema, dok mi Vix opet nije spotaknula: ''Ajd si sad zatvori oči i zamisli mu facu''. Što jesam. ''Jel ga jasno vidiš?'' Ne. ''To ti je zato što ima presavršenu facu, a ljudski mozak ti registrira neke asimetričnosti na licu. Sve što je van tih kalupa ide pod kategoriju, on je manje lijep, više ružan. Stoga njegova faca je malo presavršena, nema ništa što bi ono ostalo izmemorirano.'' Da, dok sam ga ja baš htjela ženiti.
No, kod moje sestre je to uvijek išlo iz psiholoških kuteva. ''Daj malo u šire gledaj ljude, šta se baziraš na tome kako tko izgleda.'' Da, ja sam baš oličenje toga.
Tijekom cijelog tjedna me mučila jedna obiteljska stvar: kako jedna mačka koja je sterilizirana još uvijek ima nagon za tjeranje, i to u najdroljastijem obliku? Dok veterinar nije rekao da su možda prilikom sterilizacije ostavili pola milimetra jajnika, gdje su još uvijek ostali hormoni, koji joj nalažu da se ponaša poput bijesne kujetine u mačjem obliku. Za sada sam samo znala da se štakori i labudovi seksaju zbog užitka.
I ova drolja.
U četvrtak me deknuo, telefonski račun. Mojih 250 inozemnih kuna. Koja sreća, jer sam već mislila iskeširati ... veću svotu. Kako mi starci kutre po ovom blogu, bolje je ne reći koliko sam mislila da će biti. Srečica broj dva se pokazala kroz novi proljeće-ljeto katalog La Redoute. Što opet nije bilo dobro za moje srce, jer valjda u tom katalogu ne postoji komad odjeće, ili stranica koju nisam zabalila od želje, da kupim, otvorim, skinem se, navučem, zgužvam ...
Navečer sam se prebacila kod Tinčibald, zajedno s Palminom. Kako prethodno nisam spavala 24 sata, jer sam imala posla, i jer sam to jutro dala ispit, i kako me lupio sav taj adrenalin, dan mi je bio pomalo jadan, bez obzira na jednu ocjenu više u indeksu. Kod Tinči sam došla u potpunosti ispijena, standard priča. Pogledavala prema boci makedonskog vina na stolu. Oću, neću, ma moš mislit da neću. Oko 10 navečer je krenula raditi večeru, ispipavajući teren jel netko zainteresiran. Oko ponoći sam se pogledala u ogledalo. Nije bio lijep prizor. Pjana, iscrpljena i vrlo erotična. Em mi je mozak bio u kaša stanju, jer je i boca broj dva bila završena, em sam morala doma, a nije mi se dalo.
Buđenje mi je bilo prekrasno.
Petak nije imao light motiv dana. Umor me počeo hvatati, a špica slijedećeg tjedna mi je kucala na vrata sa svojim obvezama, a ja se nisam mogla mrdnut nigdje. Skripte su mi vraćale pogled na sebe.
Vikende više ne ubrajam kao dane. Spajaju se na tjedan.
I zaključak, onako jedan prosto laički. Naime, kako sam pronašla novi izvor zabave u fotografijama, i pošto sam uvidjela da pola populacije na Devinatartu ima moj željeni fotić, sam isto shvatila da na tom deviantartu ima jako puno psihotičnih, neurotičnih i suicidalnih osoba. Da ne kažem poremećenih.
Naime, ja sebe itekako ne smatram Miss Sunshine, uz te moje panične napade koji mi tu i tamo ulete u život, svakako znam doseći jednu mračnu dubinu, ali na površini, osim ako ne kukam Seanu preko telefona, no, veza na daljinu mora sve istrpiti, se smatram jednom prpošnom osobom. Kaže mi teta u referadi: jel ti kad dišeš kad ulaziš ovamo? Što znači, ajd malo sjedni na kočnicu. Ili po meni znači, daj da prijavim ovaj ispit, dok mi se još da i dok nisam krenula na odjavnicu.
Stoga meni nije jasna jedna stvar. Ono što kažeš, mozak ti percipira. Mislim, nemre biti lakše nego što je. ''Ja sam u kurcu'', kažeš, mozak odma naredi pumpanje hormona depre. ''Ajme, što mi je loše'', mozak se vraća s ručka, ali putem ode do hormonalne radnje i pukne gumb bluzare do ibera. Karikiram. Da me se ne bi optužilo da ja ništa ne razumijem, i da šta sad tu dijelim svoje pametne savjete kad ni sama nisam sređena.
Kakve to sad veze ima s deviantartom? Pa, mislim, tamo i kod kategorije ''happy people'' ima cura koje imaju potrebu slikat sebe s krvavim noževima pod rebrima, dok ližu kanistar benzina, a u desnoj ruci se nazire šibica. Mislim, dokle s tim?
Zaista, ne osporavam ja nikakvu vrstu umjetnosti, ali da tolika količina ljudi brije na iste depre, to mi je malo nelogično. Nije ni moj domet, suncokret u polju dok djeva puše balončiće u zrak, ali, sam se i sama zbedirala dok sam gledala neke fotografije, a vidim, '88 godište. Ne seri.
I istina je da su ljudima dosadni ljudi kojima su stvari nekako na mjestu. Pa mislim, uvijek je tragedija zanimljivija. ''Sad ćeš ti meni reći da je tebi sve super, bajno, kad je jasno da nije. Kaj briješ?''
Tako je meni isto jasno da mene ljudi na prvu vide kao:
- visoku (haha)
- pomalo ustreptalu (radim na tom dijelu sebe da se na prvu ne oduševim sa svim i svačim, a onda kad to postignem, imam mramorno lice, što je opet – loše!)
- da mi baš ne vide sve na licu (što dovodi do toga da moje mramorno lice, jelte, baš i nije često u mom vizualnom scenariju)
- da nemam potrebu ispričati sve stvari koje me muče, a da nisam platila ni prvu rundu pića (taj citat iz filma s Angelinom Jolie gdje ona ima mačku bez oka te sestre Scully te Madeleine Stowe i gay peder dečka Ryan Phillippea, mi je nenadjebiv)
- i da zaboga ne budem stalno dežurni psiholog, jer naime, nisam, samo se pravim pametna jer sam pročitala knjige iz kognitivne psihologije te psihologije ličnosti.
Stoga sam i zapela za te fotke deviantarta, jer dosta mi je bilo više gledat, ova se veže crvenim koncem, ona tamo razvaljena s nožem na licu, ovaj dečko ima mali penis pa je sav u bedari te liže razlomljeno staklo. Mislim daj.
A u glavnom, da ne duljim.
Hvala na svim rođendanskim komentarima, smsima, čestitkama, slatkišima, nemoralnim ponudama, nisam se tome nadala. Ma jesam. Lažem. :)
Post je objavljen 18.02.2007. u 19:55 sati.