Ljepila sam neki dan najdraži okvir slike koji je moja mama nemarno bacila u smeće nakon što ga je razbila, a sliku, moju sliku, sa istim nemarom bacila u kutiju kao da je najobičniji komad papira.
Samo sam gledala dječje lice koje se nalazilo na toj slici.
Uspoređivala sam ga sa licem koje sada stoji pred ogledalom i tupo gleda ne znajući što radi.
Baš gledam te, tako nalik na Villeove, oči. Da su velike kao svijet mogla bih vidjeti što se nalazi u njima. Ovako vidim samo prelijevanje smeđe i zelene boje. Totalno nedefinirano.
Krije li se tu želja za slobodom? Itekako.
Nije ugodno sjediti u kavezu i gledati samo ono što su mi nametnuli. Ja želim vidjeti svijet – ako i on nije kavez sam po sebi.
Ja želim biti ta i reći – Nema sve svoje granice!