na njegow sedamnaesti rodjendan...
tek sad se usudjujem pisati o njemu...
nisam imaLa hrabrosti.
niti snage za owaj pothwat...
a njega skriwa prokLeti hLadni crni Lies...
sad kad su rane zacjeLiLe,wrieme josh Liechi swoe,
ostao je ozhiLjak...maLen,aLi ipak widLjiw ozhiLjak...
kako se smisao swieta u trenu promieni...
meni,meni koja sam optimist nad optimistima
nebo se zamrachiLo u trenu...
izgubiLa sam ga...moj andjeo je umro...
otishao je iz owe tmurne hLadne uLice...odnio je sa sobom nashe zadnje osmiehe,
nasha zadnja nadanja...mozhda nisam pokazaLa koLiko mi je znachio...
mozhda sam nekad i prewishe sudiLa...i nikad wishe nechu srest ga na uLici...
i nikad wishe u njegowom oku neche biti mog weseLog osmieha...
i nikad wishe neche rechi "bila si mi draga prijateljica"...i nash razred...
sada je pust...iako je uwiek bio neprimjetan...i ona predzadnja kLupa,
nekako prazna...iako se rietko po njoj razasute biLe knjige...
tek se sad pochinjem pitati shto je to snjim biLo!?...
daLi smo mu ikako mogli pomochi!?
prijateLjski mu pruzhiti ruku!?...spasiti ga!?...recite mi,
jesmo Li mu mogLi pomochi!?...swoju boL nosio je sam...
boL je biLa njegowa wjerna sjena... i kad je pokushavao ukLopiti se,
prihwatiLi smo ga rashirenih ruku...mirnog,tihog i powuchenog...
aLi uwiek nasmianog i spremnog za razgowor...i pokaziwao je swima da i on
zheLi biti dio nas...dio swakog od nas...i skim chu se sada wrachati iz shkoLe!?...
tko che se tiho smijati nashim gLupostima poprimajuci onu Ludu crwenu boju
u Licu koja bi ga josh wishe nasmijaLa!?...i josh dugo che o njemu prichati...
o djechaku chija je smrt rezuLtat bozhje neprawde.Licemjerja.boLi.tuge...
prichat che o njemu...o powuchenom djechaku...aL ja ga nechu pamtiti takwog.
bio je on mnogo wishe od toga...
bio je diete koje je samo pokushawaLo nachi mjesto...
mjesto pod owim nebom...bio je diete koje je imaLo Loshu srechu...
ja chu pamtiti njegowe sLatke osmiehe...i one tako drage pospane pogLede...
ja chu pamtiti tihog djechaka kakaw je prie bio...
onoga djechaka koi je htio biti netko...
onoga djechaka koi je zhiwio swoje snowe...nazhaLost nikad neostwarene...
i puno chu se za njega moLiti,moe moLitwe rechi che mu ono
shto ja nikad uspjeLa nisam...rechi che mu da sam ga woLjeLa kao prawog prijateLja.
i swe che owo jednom prochi...
utihnut che priche o njemu...i nitko se wishe ni sjechati neche onog djechaka...
djechaka koi je sudio sam sebi.aL priateLju dragi...ti zhiwjet ches u meni!
i kad se jednom rastane nasha generacia...i kad twou kLupu zauzme neka druga dusha...
mi chemo se sastajati na grobu twom...
prichat chemo ti o swemu sto si propustio...o zhiwotu...
sudbini...i boLi.sada kad poLako nam suze niz Lice teku...
zheLim da znash da si bio weLika osoba u nashim zhiwotima.
s tugom u ochima,kazhem "bio"...to chesh i ostati...
twoja swjetLost je nestaLa...
twoje sunce se ugasiLo...nestaLa je topLina twog srca...moja naiwna wjera,
moje ochi pune boLi su swe shto imam odkad si otishao...
odkad je twoja mLadost razorena...
taj dan...drzhechi bieLe ruzhe u rukama moLiLi smo srca da nepLachu...
nitko,pa ni najhrabriji to nisu uspjeLi...ipak si nam prijateLj...preboLno te gubimo...
taj dan...swi smo zajedno,drzhawshi se za ruke bLijedo gLedaLi u daLjinu...
swi smo zajedno pLakaLi i pokushawaLi ugushiti jecaje...swi smo biLi kao jedno biche...
swako siechanje na tebe nas je LomiLo...twoj odLazak wjechno che nas boLjeti...
woLjeLi smo te i woLjet chemo te dok dishemo...twoj trn ostat che dozhiwotno u nama...
nadamo se da si se spasio...nadamo se da ti je gore Ljepshe...
shaLjemo ti prijateLju nashe zadnje riechi...
shaLjemo ti prijateLju jedno zadnje "zbogom"...zbog nas...
...BOZHO,SRETAN Ti RODJENDAN...NEKA TE ANDJELi CHUWAJU...WOLiMO TE...
Post je objavljen 04.03.2007. u 22:19 sati.