Marketing
Tvoj jedan smiješak može usrećiti puno osoba, zato ne mršti se!
Tu sam.
Napokon. Cijeli tjedan je prošao.Ne znam ni sama zašto sve rijeđe i rijeđe pišem, vjerojatno me inspiracija napušta sve češće. A šta ćeš, događa se... :)
Inače?
Sve po starome, stoji, nikud se ne miče. Škola, jao kad bi se ona onako srušila samo odjednom. Uf, nemoguće bome. Nažalost.
Al opet da nje nema, ne bi bilo ni svih ovih ljudi koje znam, koji mi znače. Ne bi bilo gluposti po hodniku i u razredu, svih tih profesora koji nas znaju tako ubiti u pojam, ali opet, sve to moramo proći. Ipak, da škole nema, teško bi neki uspjeli ispuniti svoj cijeli dan. Istina.
Ali sad neću o školi, ne da mi se, sad bi trebala učiti, ali eto vidite kako učim [sve u 16]. Ma i ta škola, kak dođe, tak i prođe, i na kraju samo ostane lijepo sjećanje...Tak je to.
Još mi internet nije isključen, hvala Bogu. Ali ima vremena, jer sam opet zaglibila po pravo. Samo čekam da mi dođu i kažu da nema više, znači da se opraštam od bloga i msn-a. Uf, najgora noćna mora! Ali eto, smanjit ću, druge mi nema.
U zadnje vrijeme primjetih neke ljude koji su u bedu bez razloga. Jednostavno ih uhvatila ta neka monotomija, i privili su se uz nju kao da im ona jedina i ostaje. Ne razumijem. Znam da često dođe taj period kad je sve tak jadno oko tebe, kad se ne veseliš previše ičemu, al opet stvorit taj neki zid oko sebe, staviti lažni smiješak na lice i očekivati da će sve biti po starome, nije dobro. Svatko mrzi kad mu je prijatelj tužan i jadan, tako i ja sama ne volim to. Teško mi je gledat nekoga do kog mi je stalo u nekoj "depri". Probat ću sve napraviti samo da bude ona stara osoba nasmijana, i vesela kakva je bila. Ne želim joj dopustiti da se odmakne, da spušta glavu stalno jer mi je stalo do nje, i znam da nije takva nikad bila. Baš suprotno, prevesela, predobra i uvijek raspoložena osoba. Ali bojim joj se ponekad reći dvije-tri lijepe riječi, jer mislim da će misliti da samo lažem da bi se ona bolje osjećala. Ali znam i ja i ona da nije tako. Ne mogu je gledat pognute glave, ne mogu. Moram ju oraspoložiti, dignuti. Jer potrebna mi je ona onakva kakva jest zapravo. Veliki smiješak, glasan smijeh, njene provale i gluposti. Ne kažem ja da ona nije više takva, ali u zadnje vrijeme mi je često zbedirana, ali najgore je to što je bez razloga takva ponekad. Ne želim to. Ali znam da će se ona dići uvijek, i da drugi dan će biti stara dobra legenda. Legenda koju obožavam, i ne mogu bez nje.
Sam si stvori svijetlo u životu.
Ljudi si stvarno to ne bi trebali dopuštati. Nikad. Uživaj, čovječe dok možeš, neće nijedna sreća trajati cijeli život. S tim se moramo pomiriti. Ali zato dok traje, treba iskoristiti. Ne znam zašto mi ljudi govore da nemaju sreće nimalo u životu, da je sve protiv njih. To nije istina jer svakome dođe jednom njegovih pet minuta, kad-tad. Nekome prije, nekome kasnije. Uvijek je tako bilo, i bit će. Samo što neki to ne shvaćaju, jednostavno ne žele. Nešto si utuve u glavu, i zabriju da nitko to ne može izbaciti van, ne dopuštaju nikome. E to nije onda dobro. Daj bližnjima da ti pomognu, oni bolje vide stvari sa strane kako stoje, i lakše će uvidjeti loše strane. Ako im je stalo do tebe, bit će tu, i riješavat ćete sve zajedno, i neće biti teško prolaziti kroz najgore probleme i prepreke.
Ništa nije teško kad imaš nekog uz sebe.
Idem sad. Nemam više ništa pametnoga za reći.
Nevjerojatno je kako čovjeka za sekundu nešto izbaci iz takta. Odmah ubije u pojam, i cijelo raspoloženje ode k vragu. Strašno.
Ali eto, ne dam se.
Bit će bolje za pet minuta već, nadam se.
Uživajte mi, pamet u glavu, i držite se.
[SMIJEŠAK]
Post je objavljen 18.02.2007. u 14:35 sati.