Ako smo uistinu predali svoj žvot Gospodinu i primili ga u svoje srce - veoma brzo ćemo otkriti da sve manje volje i želje imamo za svjetovne stvari koje su nas ranije zaokupljale, no to ne znači da ćemo prestati voljeti sve stvari koje su nam se ranije sviđale. Pa ipak, neke zasigurno više nečemo moći podnijeti.
Isus je kazao da nismo od svijeta, ali da u svijetu živimo. Mi smo ovdje gosti, prolaznici na putu kući u Kraljevstvo nebesko. Što imamo s ovim svijetom? Naše srce njemu više ne pripada, što nas dakle njemu vući može? Zar požude tijela, sirenski zov grijeha, ili paučina sotoninih spletki kojima nas nastoji odvojiti od Boga?
Nažalost, to se ne tako rijetko dešava.
Mnogo je krščana koji kažu 'što ima loše u svjetovnom - ima tamo i dobrih stvari'. Uistinu, ima. No sotona koristi mnoge od tih lijepih stvari da bi nam podvalio kojekakve svoje misli. Primi li koja od njih korijen u našem umu, eto mikronske pukotine u brani našeg života koja se svakim daljnjim sotoninim zahvatom sve više i više širi dok nas najzad jednom ne odvede isuviše daleko od Boga da bismo na Njega mislili i prema Njemu upravili svoj život. A tada brana nase vjere puca i bujica se izljeva u naš život rušeči sve pred sobom.
Mnogo puta upitao sam se kako netko može nakon svih silnih iskustava Boga u svom životu otpasti od vjere i zaboraviti svu onu neiskazivu Božju milost i slavu. Naizgled nemoguće, no dešava se. Obično započinje s nekom malom mišlju, nekim sitnim 'beznačajnim' grijehom, nekom neokajanom koještarijom, no malo po malo to se taloži u nama i jednog dana čak i prije nego krene lavina nevolja u naš život - mi smo već otišli daleko, daleko od Boga.
Najveća laž u koju vjerujemo jest da sada kada znamo gdje je istina možemo biti bezbrižni u svijetu. Vjerujemo da smo jaki i da nas ništa ne može pokolebati - na koncu, pa mi znamo, istina je tako očita, tako jasna u našem umu da ne možemo pogriješiti.
Bračo i sestre u Kristu, svjedoci smo da se to ipak dešava.
Možda je preparanoično reći da je mudro kloniti se svjetovnoga, no svakako je bolje puhati na hladno nego li se opeči, jer ulog je tako velik. Svjetovna glazba naizgled nije nikakav problem, ali poslušajte riječi pjesama koje se danas pjevaju i gotovo u svakoj ćete pronači nešto što se kosi sa kršćanskim shvačanjima. Negdje je to nemoral, negdje otvoreno pozivanje na grijeh, ponegdje hula na Boga ili tko zna što, ali svaka takva riječ koju čujemo atak je na naš um i razum. Atak kojemu odoljevamo, ali dokle?
Hitler je svoju vladavinu temeljio na jednostavnom receptu: laž koja se puno puta ponovi postaje istina. Ona ne postaje uistinu istinita, ali ju je nesavršeni ljudski um sklon kao takvu prihvatiti. Zagledajmo se malo u svoje živote i uvidjeti ćemo da je mnogo takvih riječi poput korova pustilo izdanke u našim srcima.
Nije li stoga mudrije udaljiti se od izvora grešnih poruka i umanjiti njihov broj na najmanju moguću mjeru. Znate, ma koliko jaki bili, borba uvijek umara i ako ne pripazimo kako živimo jednoga bi se dana mogli začuđeno zapitati što nam se to desilo i kako smo postali hladni, sterilni 'kršćani' daleko od živog Boga.
Desi li se to, ne krivimo Boga jer nas On nije napustio. Mi smo ti koji smo odabrali hodati svojim putevima umjesto da smo dozvolili Njemu da nas vodi.
Nastojmo da nikada ne dođe do toga!
Post je objavljen 18.02.2007. u 13:53 sati.