Svima onima kojima je zbog nekog razloga ovaj život besmislen, posvećujem slijedeću pjesmicu:
Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
(A.B.Šimić)
Možda se dugo poznamo
I možda se uopće ne poznamo.
Katkad se ne poznamo
Zato što se predugo znamo.
Zaboravljamo da svatko ide svojim putem
I da svatko ima svoju povijest.
Mnogo se puta nismo istinski prepoznali
Premda smo se često susretali.
Možda zato što nismo znali
Ni imali hrabrosti
Otkriti ono što doista jesmo.
Ili zato što drugi nisu imali
Ni vremena ni srca
Da «čuju» i «vide» ono pravo u nama.
Često se bojimo drugoga.
Jer ne znamo tko je i što bi htio od nas.
Bojimo se kad ga ne poznamo
I kad otkrijemo da je drukčiji od nas.
A ipak nas drugi privlači.
I onda kad bježimo od njega,
I onda kad nas ne razumije.
Naslućujemo da bez drugoga
Ne možemo BITI ni VOLJETI…
Post je objavljen 17.02.2007. u 22:05 sati.