Marketing
Stručni pristup....
Nažalost... bila sam u pravu .
Danas je izašao članak u Slobodnoj Dalmaciji
KIŠNI ČOVJEK Mr.SANDRA BOGAVČIĆ BRINE SE O DJECI KOJA ŽIVE U SVOME SVIJETU
I roditeljima autista potreban psihijatar
LOŠA KOMUNIKACIJA Roditelje autista frustrira to što ne mogu uspostaviti reciprocitet u odnosima sa svojom djecom.Autisti ne prepoznaju što je dobro,a što loše,a "naš" im svijet ostaje nepoznat
piše: Bogdana MIHALJEVIĆ
Roditeljima autistične djece ne pomaže se dovoljno.Njima bi trebala biti pružena psihijatrijska pomoć - kaže mr.sc.Sandra Bogavčić, predsjednica podružnice Centra za autizam u Splitu.
Odlična ekipa
Mr.Bogavčić ističe da u Centru radi odlična ekipa defektologa,likovni i glazbeni terapeut,odgajatelji,učitelji,logopedi,kinezioterapeut i psiholog, ali ipak smatra da je za ublažavanje simptoma ovog poremećaja psihijatar prijeko potreban.Isto tako to su djeca kojima je potrebna 24- satna skrb,a u Splitu još uvijek nema stacionara za uvjetno rečeno odrasle osobe - kaže mr.Bogavčić.
Šok i ljutnja
Najveći problem koji muči autističnu djecu i one iz njihove okoline jest nemogućnost uspostavljanja komunikacije.Autisti ne mogu uspostaviti vezu s vanjskim svijetom i sa sobom,ne mogu pojmiti socijalni kontekst.Imaju teškoće u igri,imaginaciji,komunikaciji,opiru se promjenama u rutini.U prvom redu roditelji prepoznaju takve simptome,a to se obično dogodi prije treće godine.Roditelji na takvu situaciju reagiraju; šokom,ljutnjom,nevjericom ili depresijom;traži se drugi specijalista,drugo mišljenje i dijagnoza.
- Oni ne mogu razumjeti zašto su nama važni međuljudski odnosi,ono što frustrira roditelje je da nema reciprociteta u odnošenju.Nema uzajamnosti i to je ono što najviše boli.Autisti nekada i mogu biti svjesni besmisla otuđenja,odrasli dobiju neki uvid,ali ipak im "naš"svijet ostaje nepoznat.Oni ne očekuju od ljudi ništa,tako da uopće ne shvaćaju zašto su ljudi ponekad dobri,ponekad loši - kaže mr.Bogavčić,upozoravajući da je to poremećaj koji je teško razumjeti i da svaki slučaj ima poseban pristup i tretman.
- U centru smo Splita ,ali kao da smo na rubu,zato pozivamo sve koji imaju sluha za ove probleme da nam pomognu.To će moći napraviti i na proslavi desetogodišnjice našeg djelovanja gdje će biti izloženi dječiji radovi.Novac prikupljen prodajom radova će biti korišten za potrebe te djece - poziva mr.Bogavčić na izložbu u ožujku.
I roditeljima autista potreban psihijatar
LOŠA KOMUNIKACIJA Roditelje autista frustrira to što ne mogu uspostaviti reciprocitet u odnosima sa svojom djecom.Autisti ne prepoznaju što je dobro,a što loše,a "naš" im svijet ostaje nepoznat
piše: Bogdana MIHALJEVIĆ
Roditeljima autistične djece ne pomaže se dovoljno.Njima bi trebala biti pružena psihijatrijska pomoć - kaže mr.sc.Sandra Bogavčić, predsjednica podružnice Centra za autizam u Splitu.
Odlična ekipa
Mr.Bogavčić ističe da u Centru radi odlična ekipa defektologa,likovni i glazbeni terapeut,odgajatelji,učitelji,logopedi,kinezioterapeut i psiholog, ali ipak smatra da je za ublažavanje simptoma ovog poremećaja psihijatar prijeko potreban.Isto tako to su djeca kojima je potrebna 24- satna skrb,a u Splitu još uvijek nema stacionara za uvjetno rečeno odrasle osobe - kaže mr.Bogavčić.
Šok i ljutnja
Najveći problem koji muči autističnu djecu i one iz njihove okoline jest nemogućnost uspostavljanja komunikacije.Autisti ne mogu uspostaviti vezu s vanjskim svijetom i sa sobom,ne mogu pojmiti socijalni kontekst.Imaju teškoće u igri,imaginaciji,komunikaciji,opiru se promjenama u rutini.U prvom redu roditelji prepoznaju takve simptome,a to se obično dogodi prije treće godine.Roditelji na takvu situaciju reagiraju; šokom,ljutnjom,nevjericom ili depresijom;traži se drugi specijalista,drugo mišljenje i dijagnoza.
- Oni ne mogu razumjeti zašto su nama važni međuljudski odnosi,ono što frustrira roditelje je da nema reciprociteta u odnošenju.Nema uzajamnosti i to je ono što najviše boli.Autisti nekada i mogu biti svjesni besmisla otuđenja,odrasli dobiju neki uvid,ali ipak im "naš"svijet ostaje nepoznat.Oni ne očekuju od ljudi ništa,tako da uopće ne shvaćaju zašto su ljudi ponekad dobri,ponekad loši - kaže mr.Bogavčić,upozoravajući da je to poremećaj koji je teško razumjeti i da svaki slučaj ima poseban pristup i tretman.
- U centru smo Splita ,ali kao da smo na rubu,zato pozivamo sve koji imaju sluha za ove probleme da nam pomognu.To će moći napraviti i na proslavi desetogodišnjice našeg djelovanja gdje će biti izloženi dječiji radovi.Novac prikupljen prodajom radova će biti korišten za potrebe te djece - poziva mr.Bogavčić na izložbu u ožujku.
___________________________________________________
Ako su djeca u takvom stanju - onda nema smisla imati ŠKOLU za takvu djecu - treba im stacionar...zapravo treba im skladište i gomile tableta jer ionako samo vegetiraju u SVOM svijetu !!!!
I sad ja trebam nastaviti komunicirati sa osobom koja mi je u startu preporučila tablete kao rješenje ŠKOLSKOG problema zbog kojeg sam SAD U ŠOKU,LJUTA I U NEVJERICI - U DEPRESIJI SIGURNO NISAM - kako se gore navodi u članku... a vezano za činjenicu da dijete ima autizam...
E pa vidi li se kraja ...di su sad indijanci ? Evo mene držim ruku na čelu i gledam di je kraj
Tko je mjerodavan za odlučiti komu trebaju ,a komu ne tablete za smirenje i psihijatrijski tretmani?
Zar je rješenje pomoći roditeljima razgovori sa psihijatrima ?
A kako bi bilo da se konačno netko okani filozofiranja i studiranja i počne raditi svoj posao ?
Ja sam mama ,laik u tom poslu i toliko sam uspila postići sa tom djecom ... Svaki uspjeh izostaje ako se u startu krene u nešto sa stajalištem - nepotreban trud jer je stanje nepromjenjivo!!!
Dakle...
Ivan je bio tri godine u posebnom vrtiću "Dva prijatelja" u Splitu.U te tri godine nijednom nismo došli u situaciju odvesti dijete iz ustanove jer niti jednom nismo zatekli tetu da ne zna di je Ivan...Dijete je cupkajući s noge na nogu odilo u taj vrtić.Iako je plakao ko kenjac kad je trebao raditi nije mi nijednom palo na pamet da posumnjam u razlog Ivanovih suza.
Zašto?
Jer poznajem Ivana , baš kao što poznajem Mariju.
Pa kad zateknem dijete u grču u zatvorenoj sobi onda bi bilo kojem roditelju skočio tlak i postavio bi UPITNIK i smisao daljnjeg boravka djeteta u takvoj ustanovi...
Cilo vrijeme pričam o tom, a nitko me ne kuži
I da zaključim ovaj post ... Ovo je jako ružno jako,jako ružno .
Da je o bilo kojoj grupaciji u Hrvatskoj netko napisao ovakvo što onda bi se svi digli na noge...za mene je ovo stigmatiziranje ne samo djece već i roditelja ... a ovako , bidni mi opet ćemo samo šutit ...
Baš kao i naša dica!
Bog vas blagoslovio!
Post je objavljen 17.02.2007. u 16:00 sati.