(Ovaj sam esej pisala iz vjeronauka...tak da je onak...pa,dubok:)...)
Spasenje; znači li to spasiti se nekog ovozemaljskog problema ili to znači nešto puno više - spasiti se vječne propasti?
Jesmo li sebični pri pokušaju samospasenje? Mislim da većina ljudi gleda samo sebe neshvaćajući da to nije put spasenja već put u propast. Pritom vučemo i druge za sobom.
Da bismo uspjeli promijeniti svijet, moramo prvo promijeniti sebe. Svijetu treba malo manje sebičnosti, a malo više ljubavi.
Nositi svoj križ nije lako, čovjek ponekad bude umoran. Pomisli da je križ pretežak i da je sam. Osvrće se kraj sebe i ne vidi nikoga.
Ostavljen je sam.
Zastane, spusti križ sa leđa i počne gledati oko sebe, ali se nitko ne pojavljuje. Pruži ruke oko križa i u iznemoglosti nasloni glavu na jedinu stvar koja ga drži.
Jedina stvar koja ga sada sprječava da padne je upravo taj križ. Zatvori oči par trenutaka da se odmori, da samo osjeti povjetarac koji će mu osvježiti lice. A u tom trenu osjeti blagu ruku na ramenima. Okrene se, a tamo stoji jedan Čovjek. Pogled mu je dubok kao more, kao Izvor vode koji nezaustavljivo teče prema meni.
Ruka blago naslonjena na moje rame odaje snagu i sigurnost koja me počinje preplavljivati. Potpuno tiho i nečujno uhvati moj križ i stavi ga na sebe. Riječi nisu bile potrebne, jer znala sam: "On je došao da mi pomogne nositi moj križ."
Riječi ohrabrenja, pogled sigurnosti i zagrljaj ljubavi je sve što mi je treba. Podsjetio me na ono što sam znala, ali ponovno zaboravila, da je On tu. On je tu UVIJEK.
Samo se treba nasloniti na križ, treba ga prigrliti kao da je jedina stvar koju imamo, i tada znamo da idemo pravim putem,putem spasenja...
Post je objavljen 17.02.2007. u 11:59 sati.