Bio jednom izvjestan vojni liječnik čiji je posao bio da slijedi vojnike i iscjeljuje im rane na bojnom polju. Ali svaki put, čim bi zakrpio kojeg vojnika, taj bi odjurio natrag u bitku i na kraju poginuo...
To se uvijek iznova događalo i konačno liječnik više nije mogao dalje... ako im je suđeno umrijeti, zašto ja moram pokušavati da ih spasim? Ako moje liječništvo nesto znači, zašto onda idu natrag u rat da bi poginuli? Ne mogavši shvatiti kakvog smisla ima biti vojnik liječnik, osjećao se krajnje zbunjenim i nije mogao nastaviti sa svojim poslom. Stoga se uputio u planine. U potragu za kakvim Zen majstorom. nakon učenja sa Zen-majstorom tokom nekoliko mjeseci, konačno je shvatio svoj problem i sišao s planine da bi nastavio svoju praksu. Kad je nakon toga zapao u sumnju, jednostavno je rekao:
- Zato jer sam liječnik!
Ne projicirajte sebe na stvari sa kojima dolazite u dodir, i ne pravite razliku između sebe i drugih. Jer takozvana objektivnost i subjektivnost ne postoje. Domena mudrosti je u razumijevanju da ne postoje "ja" i "drugi", i da je sve tako kako jest.
Post je objavljen 17.02.2007. u 02:59 sati.