Dragi mama i tata!
U životu ste me učili da uvijek budem otvoren sa vama i da za svaki problem postoji rješenje.Nadam se da se nećete ljutiti kada budete čitali ovo pismo.
Sjećate li se naše zadnje utakmice, prošli vikend, kada ste me sa oduševljenjem došli gledati i za mene navijati? Zapravo, moram vam najprije reći da strašno cijenim vašu prisutnost i navijanje, ali ste zadnji puta stvarno malo pretjerali i time me doveli u veliku neugodnost pred mojim prijateljima, trenerom i ostalom publikom.
Gdje? Kada?
Sjećate li se napada, kada sam nakon dvoboja s protivnikom u neposrednoj blizini gola pokušao zabiti gol i promašio? Još uvijek mi u ušima odzvanja vaše vikanje i vrijeđanje protivničkog igrača koji me «ometao» i suca koji mu je to «dozvolio» i nije dosudio prekršaj za moju ekipu. A istina je da sam promašio zbog svoje nespretnosti....
Ili... da li se sjećate kada ste vikali na mene da trčim za loptom i pokrijem Markovog igrača? A trener mi je rekao drugačije... I dok sam razmišljao koga da pokrijem moj igrač je zabio gol za protivnika. Tada ste počeli vikati na mene zašto nisam pokrio svog igrača i spriječio pogodak, te na vratara koji nije obranio udarac.
Našeg trenera ste također povrijedili kad ste vikali na njega kada me nakon svega toga zamijenio. Moram vam reći da naš trener nije to zaslužio, on je dobar trener i dobar čovjek i svi ga mi iznimno cijenimo i vjerujemo mu. Morate znati da naš trener koristi svoje slobodno vrijeme za rad s nama. A zašto to radi? Jer voli nas i nogomet.
Strašno mi je neugodno bilo slušati sve što je izlazilo iz vaših usta. Na putu do kuće niste sa mnom prozborili ni riječi. To me jako boljelo. Vjerojatno ste razočarani sa mnom jer nisam uspio zabiti gol. Vjerujte mi da sam dao sve od sebe da bih igrao dobro i zabio gol, kako vas ne bih razočarao. Svi mi u ekipi se trudimo i želimo najbolje. U igri nije bio kriv protivnik koji me ometao, ni sudac koji mu je to dozvolio, ni trener koji me zamijenio... već ja, jer vjerojatno nisam nadaren igrač i vjerojatno neću postati velika zvijezda.
Ali... ja volim nogomet, želim igrati nogomet, želim igrati utakmice i želim se zabavljati i družiti sa svojim prijateljima, bez obzira na postignute rezultate. Nogomet shvaćam kao igru i zabavu. Zato vas molim da mi u tome pomognete. Podržite me i budite mi pozitivan uzor u svemu. Navijajte za mene , ali i za cijelu ekipu, podržite trenere, vodstvo kluba, suce, pa i protivnike.
Nadam se da vas ovim pismom nisam razočarao i nadam se da se ne ljutite što vjerojatno nikada neću postati velika zvijezda.
Volim vas!
Vaš nogometaš
moj p.s. Ovo nam je danas trener dao u svlačionici. Pismo kruži nogometnim svijetom Hrvatske. Inače dečko igra za "NK Nedeljanec" Nevjerojatno da jedan dečko od kojih 9-10 godina možda i malo više može ovo napisati. Iskreno. Istinito. Mene je potaklo na razmišljanje... Razmislite i vi malo.
Post je objavljen 17.02.2007. u 00:04 sati.