Ponekad mi se čini da je život poput lova na leptire...
Bila je to misao koju sam jednom izrekla...
I u tom trenutku bila je to tako mudra misao... I bilo mi je savršeno jasno što ona znači... I sve su se misli složile u jednu, a slika velikog, plahog leptira bila je jasna pred očima...
Leptiri su plaha bića... I čim im prilaziš bliže, oni lete, sve dalje i dalje...
Sada su mi ostali samo fragmenti... Pusta sjećanja...
I svatko ima svog leptira... Za kojim traga... I čim ga grčevitije želiš i trebaš, leptir je sve dalji i dalji...
Leptiri se napajaju vodom iz zemlje bajki... A u tu zemlju stižu samo odabrani... A voda je slana - teče u potocima isplakanih suza... Naći svog leptira znači biti sretan...
Pronaći sebe... Pronaći...
Odvažiti se uopće na potragu, teško je... A naći... Nemoguće?
Tko je onaj koji bira? Po kojem principu se vrše odabiri?
Kao da smo strpani u vreću... Različita lica, različite priče... Izvlače nas poput igračaka - ti ćeš biti sretan, ti nećeš... I sva su pitanja uzaludna, pobuna je nemoguća... Živi... Sad samo živi...
Svi odlaze... Neki jer žele, neki jer moraju...
U potrazi sam... U potrazi za tobom...
Ali ne da bi pronašla tebe...
već da bih pronašla sebe...
Poput igračaka...
Poigravamo se jedni drugima...
A igračke se rade od plastike... I nemaju dušu...
Sve se događa s razlogom? - Nekad je bilo lako u to vjerovati... S vremenom postane teže...
Pitam se gdje su nestale te misli, ti osjećaji... U posljednje vrijeme, sve je prazno, sve se misli svode na nekoliko njih... I stalno iste misli, zatupe ti mozak... I odjednom se probudiš i shvatiš da si gotovo prazan... Ponekad mi dođe da izvučem stare dnevnike i prepišem stare misli i stare osjećaje jer želim se ponovo tako osjećati - tako smisleno... Dnevnici skupljaju prašinu, napustila sam ih kad su misli postale sve crnje i crnje... A sad bi se željela vratiti... No povratak ne postoji... Jer svaki put nosi nešto novo... I ne možeš se vratiti u točku u kojoj si nekad bio... Svaki povratak samo je novo putovanje...
Pitam se što se desilo s tim leptirima? Gdje je nestala sreća?
Milijun nepoznatih lica na ulici... Maske... Svi ih navlačimo... Jer danas je dobro biti bilo tko samo ne ono što uistinu jesi... Želimo svijet pretvoriti u karneval... Niti ne slutimo da je ispod svake maske jedna nova priča i da ispod kostima nešto plamti... Niti ne slutimo da nismo sami... Da je milijarde priča rasuto po planetu... I da svijet nije maskirani ples... Svijet je stvarnost... Ili iluzija... Trudimo se sve pretvoriti u iluziju... U našim glavama postoji uvijek ideja svega... Kako bi trebalo izgledati... Kako bi se trebalo oblačiti, kakve oči bi trebalo imati, koji konfekcijski broj bi trebalo popuniti, boja kose, veličina grudi, kvocijent inteligencije, titula, plaća, broj djece, izgled kuće, pasmina pasa, kako bi trebalo hodati, kako ljubiti, kako živjeti... Pa čak i kako voljeti...
Stvorili smo iluziju... A u toj iluziju sve se pretvara u laž... I nestaje sreća i ljubav i svi lijepi osjećaji jer mi znamo samo ono što nas BI učinilo sretnima i ono što ŽELIMO voljeti... Umjesto da jednostavno volimo i budemo sretni...
Možda se ovo čini kao očajnička kritika društva i svijeta, ali stvar je u tome da ja ne pišem o nikom drugom, nego o sebi... Ja sam ta osoba koja je godinama živjela u iluziji... A onda je iluzije nestalo i ja sam stala i počela plakati jer je sve bila laž... I svi su lagali... Ostala je stravična spoznaja da sam vjerovala u laž... A stvar je u tome da je iluzija samo ljepše ime laži... Istina je postala teška. Svi odlaze. Sama i povrijeđena... I sve se dogodilo i sve se događa...
A ja stojim... Gdje su leptiri?
Post je objavljen 16.02.2007. u 22:51 sati.