Pregled posta

Sjećam se jednom, bilo je davno, sna o nekom novom gradu.
O kući na obali rijeke, tamo gdje slapovi se ulijevaju u snove.
Sjećam se jednog jutra, i kad ptice šaptati su stale.
Buđenje u zoru uz miris lipe.
Sjećam se.

I onda kad smo bili djeca, puni vriske i smijeha.
Nekih čudnih priča i skrivanja u debla.

Sjećam se da su mlinovi pjevali pjesmu života, konji, i cigani uz cestu.
Kupanja u kristalnoj vodi, tamnoj poput noći.
A murve, tamo na vrhu ceste,
okus osjetim.

Kako je lijepo biti dijete.
U nekom čarobnom svijetu.
Osmijeh drage žene s praga i topla pogača,
miris štale i šajera,
valjanje u travi.

Kako je lijepo biti dijete,
kada ne brineš za ništa,
samo puniš dušu s milijun snova,
ni neznajući da ćeš jednom žaliti za tim.

Htjela bih i tebe uvesti u taj svoj svijet,
sanjkanja preko mosta,
da ti pričam kako smo "pravili" led,
te o Marku kojim mi je gazio prste...

Htjela bih da i ti voliš taj moj svijet,
bezbrižan i dalje ponekad...
vikendom kada se tamo otisnem,
i kada šum vode utiša neke nemire u glavi,
kada postajem druga ja...
Kada postajem ono što jesam...

Htjela bih da me upoznaš takvu,
htjela bih da me zavoliš takvu...
jer skrivam dio sebe tamo...

Nijedan drugi me ne pozna cijelom...
Htjela bih da ti budeš prvi...