Potraga za neobičnim na ovaj je ili onaj način prisutna sa obje strane moje obitelji. Kod rođaka Marka ona ispoljila u vjerskoj zapitanosti: u svoj je dom, u mirnome selu između brda i rijeke, radosno primao Jehovine svjedoke, Subotare, Hare Krišne i ostalu bandu. Ti su ljudi, prezreni od normalnog svijeta, kod njega i njegove žene Mare uvijek mogli računati na okrijepu i dvoje pažljivih slušatelja.
Rođak Marko nije bio obrazovan: mirovinu je zaradio kao vozač autobusa, ali se cijelo vrijeme bavio i poljoprivredom. Bio je, međutim, radoznao i govorljiv, a nikako nije mogao pristati na licemjerje seoskog svećenika. U susjednom, većem selu je, naime, stolovao bludni Josip, katolički svećenik koji je vrlo doslovno shvaćao rad na natalitetu Hrvatskog naroda. Jebao je sve po spisku. Josip je znao 'pogledati' i Markovu Maru, što nije nimalo pomoglo učvršćivanju vjere u tom ogranku obitelji.
Nitko u selu obavijenom maglom nije, međutim, ozbiljno shvaćao mogućnost da Marko i Mara istupe iz krila Majke Crkve, pogotovu stoga što je Marin otac bio jedna od najuglednijih osoba u cijelom pojasu sela nanizanih uz Rijeku. Sve do dana kad se to doista i dogodilo: Marko je, iako već u mudrim godinama, s najvećim entuzijazmom selu objavio da je prihvatio vjeru Subotara (Adventista).
Siroti je starac, naravno, tijekom idućih pola godine bio glavna seoska sprdnja; zbog toga se na koncu i pomirio sa svećenikom Josipom i katoličkom Crkvom, mada je u srcu zauvijek zadržao Adventističke moralne zasade. Vjerski mu se zanos probudio i produbio sa nadolaskom Rata: dok su se svi u selu i etnički miješanom kraju spremali pobjeći od nadolazećih stradanja, on je nered i valove nasilja doživio u skladu sa propovijedima o Sudnjem danu kao posljedici i kazni za moralnu dvoličnost i propadanje.
- Ja neću nikud pobjeći. Nikad nisam nikome nažao učinio, a Bog će me sigurno sačuvati!
Bog je, međutim, kao što se to zna dogoditi, bio daleko, a pakao sasvim blizu. Selo, prvo u nizu, zbog svoje nepogodne zemljopisne konfiguracije nije bilo branjeno, već je prva crta obrane postavljena 8 km uz cestu. Martićevci su Marka i Maru iščupali iz njihovog doma i, skupa sa ostalim seljanima koji su bili toliko ludi da ostanu na svojim ognjištima, natjerali u živi zid koji su tjerali prema položajima nejakih snaga MUP-a i Garde.
Hrvatskih je snaga bilo sasvim malo, ali nisu oskudjevali u prisebnosti: obranu su postavili na tradicionalnim kotama, koje je koristio još carski general Laudon. Sa njih su se napili krvi Martićevim milicajcima, ali su u razmjeni vatre stradali i pripadnici 'živog zida'. Kad se spustio mrak, na teren su izašli pripadnici garnizona JNA (riječ je o ranom razdoblju Rata, dok stvari još nisu bile posve jasne). Njihov je komandant naredio da se ranjeni civili sprovedu u bolnicu u susjednom gradiću, u kojem se već ustalila SAO Uprava.
Deus ex Machina? Ne, Božansko je i ovoga puta ostalo daleko. Marka i Maru su previli i spremili u različite bolničke sobe. Kad su se Martićevci konsolidirali i vidjeli koliko ih je poginulo, okupili su bijesnu rulju koja je provalila u sobu u kojoj je ležao rođak Marko. Njega i još 6 civila izvukli su na cestu i krvnički pogubili. Tijela su potom bacili u potok. Iz potoka ga je izvadio obiteljski prijatelj, pijanac Radovan, organizirao prijevoz i prekosutra pokopao na seoskom groblju.
Kada je srušen Berlinski zid, za taj je sretni događaj zaslugu preuzela većina svjetskih religija i sljedbi. Za događanja u bivšoj Jugoslaviji - nitko. Je li za njih zaslužan Bog, Bogovi, Sudbina, Karma, Sotona ili svijetom upravlja slijepi slučaj i igra materijalističkih okolnosti?
Imam o tome vlastito mišljenje.
Čovjek je Bog, ali
je Čovjek i Đavo.
Sudnji dan je svaki dan.
Uskrsnuće je danas, a možda i nikad.
Post je objavljen 16.02.2007. u 19:30 sati.