Marketing
TV ON THE RADIO
HRVOJE HRIBAR
Predumišljaj
Ovaj uradak osobni je prilog općoj sociologiji Greške, uobičajenom žanru hrvatske kulturne introspekcije.
Tekst je nastao temeljem autorova petnaestogodišnjeg sudjelovanja u hrvatskoj audiovizualnoj produkciji. Metodološki okvir jednak je onom koji je u praskozorje teorijskog diskursa postavio Herodot: okom, uhom, vlastitim iskustvom. U Hrvatskoj, zemlji vječitog praskozorja, gdje budućnost ustrajno kasni, ovaj elementarni pristup smatram korisnim s obzirom na zapletenost problema. Jezgra i polazište za ovu radnju govornički je sinopsis koji sam pripremio za nastup na tribini foruma SDP-a o kulturnoj politici, rujna 1999. Ovaj rad utoliko duguje dvostruku zahvalnost ljudima koji su formirali današnju Vladu. U prvom redu zato što su me na ova razmišljanja potakli u oporbena vremena, vrlo zagrijani za oštru kritiku postojećeg stanja. U drugu ruku, stoga što su sporošću svojih reformskih odluka omogućili temeljnim idejama ove analize da ostanu djelatne do danas
Okvir za sliku: habsburški projekt
Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Burgtheater, Staatsoper, Musikverein, Staatsmuseum, Staatsgalerie, Akademie, Nationalarchive). Glad ovih krupnih komunalnih uređaja namiruje proračun preko administrativnog stroja središnjeg Nadureda. Financijsko/upravnim sredstvima Nadured stanovništvu dozira, nadzire i određuje duhovne potrebe. Ime nadureda je Ministarstvo kulture (svojedobno bogoštovlja i prosvjete). Načelo njegova djelovanja: simbioza političkog i pisarskog staleža.
Mumifikacija
Osim široko raspoređene infrastrukture ovaj model namro nam je nespretno stanje u kojem umjetnik i intelektualac žive kao državni činovnici, te shodno društvenoj ulozi čekaju svoj kruh na kraju dugog reda službenika državne uprave. U takvom rasporedu vlada dvosmislica funkcija: u smislu idealnih načela, spomenute institucije služe kulturnom projektu. U naturalističkoj logici kruhoborstva, međutim, kulturni projekti uglavnom služe instituciji, kao formacijski izgovor njezina namirivanja preko zamršenog i namjerno mističnog mehanizma države. Ta kafkijanska crta povjesničarima kulture sigurno je manje važna od svojedobnih zasluga ove koncepcije. Da tadašnje vlasti (u drugoj polovici prošlog stoljeća) nisu bile spremne istovremeno uvesti jedinstveni model na područje s posve nerazvijenim kulturnim tržištem, a mimo svake gospodarske računice, moderno razdoblje hrvatske kulture izgledalo bi neraspoznatljivo lošije no što ga danas pamtimo. Nažalost, malo nam vrijedi uspomena na povijesne zasluge ovog projekta. Naš sadašnji problem je njegova mumifikacija i degradacija.
U komunističkom međurazdoblju dogodila se živopisna peripetija kulturnog poretka. Prvobitna komunistička država preuzima kulturni etatizam kao prirodni instrument revolucije da bi ga u kasnijoj fazi razgradila u ime polovične decentralizacije koja mišlju luta između zapadnoeuropske prakse javnih fondacija i socijalističkih ograničenja, uvjetovanih jednopartijskom diktaturom i lokalnom kulturnom zaostalošću. Polutanski i dvoglavi sustav sizovske kulture, taj nemogući istočno-zapadni konstrukt dočekao je u liku nove hrvatske vlasti povijesnog egzekutora, koji mu je bez ikakve pristranosti odrubio obje glave. Podjednako frustrirana zrcalnom slikom marksističke ostavštine, koliko uplašena nepoznanicama civilnog društva, nova hrvatska vlast odlučuje se za povratak u zavičaj etatizma.
Habsburzi se, međutim, nisu vratili. Opća atmosfera bila je bliža duhu komesarskog socijalizma iz pedesetih, no bez tadašnjeg entuzijazma ili bar fatalizma kojim su umjetnici i javnost trpjeli takva pravila. Naročito nedostaje definicija vrijednosti u ime kojih obnovljeni komesarijat djeluje. Jedino postignuće koji je donedavna vlada nadogradila na realni socijalizam jest novitet zvan korupcija, kleptokratska rutina koja je potrla uzaludnu nadu kako bi ovakvo stanje moglo postići neke rezultate služeći se nisko proceduralnom gestom prosvijećenog apsolutizma. Habsburški projekt podizao je ustanove (pogledajte njihovu razmetljivu arhitekturu !) s ambicijom kulturnih hramova. Socijalizam je ista zdanja preformulirao u kulturne kombinate i umjetničke kolhoze.
U rukama donedavne nacionalističke vlasti ove adrese degradirane su u kulturne ostave i umjetničke pisarnice: Hrvatski muzeji sve više nalikuju na staretinarnice, dok je većina ostalih kulturnih ustanova postala muzejima. Muzejima zastarjelih kulturnih vrijednosti i davno napuštenih organizacijskih zamisli. Razlog je, među ostalim, u tome da se organizacija kulturne proizvodnje u postindustrijskoj Europi i naš lokalni državno-upravni način raspolaganja sredstvima i vrijednostima apsolutno razilaze.
Ono što odgovara vremenu, ne odgovara državi.
Ono što odgovara državi, ne odgovara vremenu.
Ono što odgovara publici, ne odgovara politici.
Ono što odgovara politici, ne odgovara publici.
Nerazgovijetno društvo dobilo je kulturu po svojoj slici: kulturu nesporazuma.
Made in USA
Dotok masovnih proizvoda američkih kulturnih industrija neprekidno razvodnjuje ovaj paradoks, dodajući nova pitanja, zamućujući temeljni problem u očima široke javnosti. Publika svoje potrebe nadoknađuje lako dostupnim proizvodima svjetske industrije zabave. Europski proizvodi slabo sudjeluju u lokalnoj ponudi. Europa je proklamirani politički cilj, no ujedno velika kulturna nepoznanica domaćoj javnosti. Čitava situacija spontano klizi k neokolonijalnom, latinoameričkom ili filipinskom režimu kulturnih navika, a naša kulturna i društvena situacija se udaljuje od europskog ambijenta, nošena postojanom silom globalnog tržišta i lokalnim nagonom za prepuštanjem. Loš procjeniteljski standard kulturne administracije nije veći problem od pada procjeniteljskog standarda kulturne publike. Javni pritisak na kulturne vlasti i zahtjevi za reformama razmjerno su nejaki i nestalni, upravo iz spomenutog razloga. Zbunjena proturječjima između moderne tradicije i populističkog neokonzervativizma kulturnih industrija publika uglavnom nema jasnu sliku onoga što bi od kulturnog proizvoda uopće imala očekivati. Kako li tek kriptično i nerazgovijetno većini običnih ljudi zvuče naše organizacijske rasprave o ustrojstvu institucija i sustava! Uzaludne reformske inicijative prepuštene su slabašnoj intelektualnoj klasi i labavim cehovima, te u novinstvu ostavljaju dojam lokalno-stručnih nadmetanja i rivaliteta, onakvih kakvih među taštim umjetnicima i ćudljivim intelektualcima ima svugdje, oduvijek i ma zbog čega. Rijetko se uviđa kako se ovdje raspravlja o strateškim pitanjima društva te o posljedicama koje su podjednako ekonomske i političke koliko ekskluzivno kulturne.
Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd. Ova rasuta slika nije posljedica općeg elana i društvene živosti, već, naprotiv, tradicionalne melankolije, sesilnog karaktera hrvatskog malograđanstva i straha od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka.
Sažetak tmurnog razdoblja
U nastojanju da stvori nacionalno ideologiziranog podanika prošla vlast je proizvodila kulturno anacionalne i nacionalno nekulturne građane. Proklamirani projekt izgradnje države temeljito je razgradio kulturni identitet ove zemlje. Ljudi koji su vodili ovaj poduhvat morali bi ozbiljno razmisliti kako im je ovaj nestvarni i, s njihovih vlastitih ideoloških stanovišta, gorko proturječni obrat uopće pošao za rukom. U ovoj zemlji kulturom se nešto proglašuje po resorskoj pripadnosti, a ne po djelatnosti. S obzirom na poziciju, a ne s obzirom na vrijednost. Sklonost javnog novca određenom projektu određuje način njegove uklopljenosti u administrativni poredak, a ne njegovo potencijalno mjesto na kulturnom tržištu.
Energijski gledano kultura (kao društveno područje) dijeli sudbinu institucija koje su kratko spojene na državni ili lokalni proračun, te - s gotovo nikakvim udjelom tržišta ili međunarodnih subvencija - čekaju hoće li s nadležnim proračunom pregorjeti ili će do naredne prigode preživjeti. Osim novčane zavisnosti većina kulturnih djelatnosti ovisi o ukusu državnih činovnika, što je donedavno proizvodilo karikaturalne situacije. U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova. Ovaj kumulativni dramaturški princip godinama je ravnao većinom radnje u hrvatskoj kulturnopolitičkoj farsi. Od javnosti otuđen, nisko artikuliran, nezgrapan i nerentabilan, sustav u kojem se na svaki dolar za kulturni projekt izdvaja (barem) dvadeset dolara za održavanje njegove institucionalne infrastukture sa svakim danom gubi poštene šanse da ga se restrukturira po mjeri demokratskog i civilnog poretka, a bez dramatičnih potresa pod nogama nesretnika koji u njemu sudjeluju, bilo kao ostaci svojedobnog socijalističkog kulturnog aparata, bilo kao njegovi neželjeni potomci.
Audiovizualna industrija: ručni rad politike
Stanje filma i audiovizualne industrije konačni je paradoks opisanog stanja. Kako je Lumiere izumio film prekasno s obzirom na dotrajalost Austro-Ugarske Monarhije, ta posve neprovjerena djelatnost stigla se razmahati tek u Beču, Pragu i Pešti, i to temeljem privatne inicijative. Moćni mehanizmi monarhije nisu imali vremena primijeniti blagotvorne mjere kulturnog apsolutizma, pa filmske tekovine nametnuti ruralnoj provinciji. Država je propala prije no što je ustanovljen nekakav FILMVEREIN, FILMTHEATER ili FILMARCHIV. Izostanak filma iz habsburške institucijske matrice početkom stoljeća odredio je stoljetnu sudbinu filma kao sistemskog nahočeta hrvatske kulture. U uvjetima mehaničke, instituciomanske kulturne politike ovaj problem je veći no ikad. S obzirom na današnju civilizacijsku ulogu audiovizualnog, ovaj problem je, štoviše, ozbiljniji no ikad. S obzirom na očigledno iracionalnu motiviranost ovog stanja, ovaj problem je svakako, također, gluplji no ikad. Bez obzira koliko malo novca bilo u državnoj kasi - kad je posrijedi država - moć plaćanja (još) uvijek je veća od moći mišljenja. Javna briga nad filmom prepuštena je danas neimenovanoj kancelariji resornog ministarstva. Nezgoda ovog odnosa sastoji se u prirodi filma koja je tvrdokorno neresorska.
Poslovna, tehnička, tehnološka i organizacijska pitanja filmske industrije daleko su prezahtjevna za jedno općenito tijelo državne uprave. Ovom nadleštvu nije jednostavno razumjeti probleme, no daleko mu je teže sudjelovati u njihovom rješavanju. Držeći u rukama nešto toliko raznorodno i dislocirano kao što je film, ovom nadleštvu neprekidno manjkaju ovlasti i instrumenti. Hrvatski film je hobotnica koju neuki gazda pokušava othraniti u kugli sa zlatnim ribicama. Proces koncepcijskog razvoja filmskog projekta, proces njegove produkcije i proces eksploatacije odvijaju se, naime, na različitim adresama, na različitim javnim razinama i u različitim područjima društvene podjele rada. Filmski projekt je, baš poput kazališnog, kulturni i javno financirani, ali pritom ne i institucionalni proizvod: veliki nedostatak u okruženju institucionalizirane kulture.
Ustrojstvena slika filmske industrije negativ je organizacijske slike hrvatskog kazališta. U nas se kazalištem ravna na način da javni proračun (državni i/ili lokalni) financira održavanje kazališne zgrade i mjesečne prihode tehničkog osoblja, uprave i glumačkog ansambla, kao i pojedinačne izvedbene troškove svake predstave napose, ujedno plaćajući cijenu njezine promocije. Jedini kazališni čimbenik koji ne prima državnu naknadu je publika. (Kad uzmemo u obzir da se većina ulaznica prodaje po maloj cijeni školskoj omladini, vidimo da publika, ako i nije financijski na dobitku, nije ni u velikom gubitku kad u hrvatskim predstavama nastupi u ulozi gledateljstva). U državnom kazalištu projekt dakle nastaje s vlastitim uposlenicima, na vlastitoj pozornici i tržištu se nudi pod vlastitim krovom i pred vlastitim gledalištem, prodajući se (?) na vlastitoj blagajni.
Proizvodni krug
Za razliku od ovog načela KOLHOZA, filmski projekt pretpostavlja načelo KOOPERATIVE: Kooperaciju i koordinaciju između:
1. financijera
2. produkcijske kuće
3. koproducenata
4. distribucijske tvrtke
5. prikazivačke mreže.
Filmski projekt je, tehnički gledano: kreativni, poslovni, tehnološki, financijski i organizacijski poduhvat koji se prostire kroz različite discipline, kontrolirane raznolikom financijskom, trgovačkom, industrijskom i fiskalnom legislativom.
Pet temeljnih funkcija proizvodnog kruga koji zovemo kinematografija mogle bi se ovako razvrstati:
- kreativni i tehnički zanati (autorski i proizvodni rad)
- produkcijske vještine (kreativno poslovanje)
- poslovi distribucije ("trgovina na veliko")
- poslovi prikazivačke infrastrukture ("trgovina na malo")
- obrazovanje i posredovanje: kinotečne, izdavačke, filmološke i srodne djelatnosti.
U svakom pogledu, pet žestoko različitih kategorija. Kulturno-politički žongler koji ovih pet elemenata dovede u ravnotežu, bit će apsolutni pobjednik stoljetnog hrvatskog natječaja za izbor normalne kulturne administracije. Ono što ovu zadaću čini manje herojskom, činjenica je da se svugdje u Europi kineziološke, intelektualne i profesionalne predispozicije potrebne za koordinaciju spomenutih raznolikosti jednostavno podrazumijevaju u onoga tko pretendira biti upravljački kadar u bilo kojoj kulturnoj industriji. Ova vrsta društvene vještine manje nalikuje skakanju po trapezu a više vožnji biciklom: jednom kad se uvježba postaje rutinom koja nikoga više ne fascinira.
U načelno konzervativnoj, provincijalnoj sredini nitko ne želi biti vježbenikom pred očima zlobne javnosti. Aktualna vlast stoga nove vještine radije ne vježba, nadajući se čudotvornoj odgodi vlastitih obveza.
Partizanska anegdota
Osokoljeni financijskim izvješćem HNK, (stotinjak milijuna kn godišnje) neki filmaši bliski bivšoj vlasti predlagali su, kao dokaz da su razumjeli sustav na snazi, formiranje državnog proizvodno-prikazivačkog kombinata pod upravom ministarstva, koji bi mogao igrati ulogu (financijsku i političku) filmskog HNK te omogućiti da se filmom, u dugom procesu od početne ideje do eksploatacije gotovog proizvoda, upravlja iz središta, na politički način. Koncept je na kraju odbačen, ne znam da li zbog vrtoglave cijene ili pretjerane sličnosti s ustrojstvom sovjetske kinematografije koji je tridesetih uveo Staljin, a Hruščov djelomice odbacio još početkom šezdesetih.
Resor, ne-resor
Naša resorno misleća administracija kapitulira pred činjenicom da je film teško pretvoriti u resor. Naši poljski kolege mogu uživati u posljedicama bizarne zamisli njihovih komunista koji su za Staljina u tome uspjeli: osnovali su ministarstvo kinematografije. Europeizacija filma se tijekom posljednjeg desetljeća tamo odvijala kao reforma postojećeg resora. Nas promjene zaobilaze jer država ne umije intervenirati u ne-resor, a kako je film iako ne-resor u čvrstom zagrljaju države, bez države ga nitko ne može promijeniti. Vladajuća kulturna politika ne može se uskladiti s potrebama audiovizualne industrije. Bez obzira na nastojanje vlasti da održi film (izdaci nisu mali), bez obzira na žustru i žalosnu spremnost filmskih djelatnika (podsjetimo se uloge filma u prošlim režimima) da sa svakom vlašću slijepo surađuje.
Odgađanje rješenja
Umjesto da upravlja pojedinačnim filmskim projektima, Ministarstvo kulture bi postiglo daleko veću korist da se posveti strateškim interesima čitave industrije te da ih u pojedinim pitanjima zastupa pred drugim "resorima": na područjima porezne politike, trgovine, gospodarstva, obrazovanja i turizma. Odlučivanje o subvencijama pojedinim projektima, svakodnevne probleme audiovizualne produkcije, kao i projekt restrukturiranja domaće audiovizualne industrije valja prepustiti specijaliziranom manedžmentu samostalne javne ustanove (instituta, centra, ureda, javne fondacije). Prema ovoj ustanovi ministarstvo ima financijske obaveze, a ustanova (u mjeri financijske zavisnosti) ministarstvu odgovora za namjensko korištenje novca i kvalitetu proizvodnje. Nepostojanje ovakva tijela i odgađanje ovog rješenja neprekidno se pravda ustrojstvenim i zakonodavnim poteškoćama. Kao da se ova funkcija ne može riješiti na raznolike načine. Ako postoje prepreke fondacijskom upravljanju, ne postoji li mogućnost osnivanja Vladine agencije? Ako je teško ustanoviti agenciju, nije li moguće uspostaviti klasičnu instituciju?
Dosadašnje kulturne administracije izbjegle su ovaj potez iz prvenstvenog razloga što kumulativni kulturni proračun, kakvim entropično barata financijska služba Ministarstva kulture, omogućuje kontinuitet hrvatskog adhokizma (izraz H.Turkovića) i preraspodjelu financija prema potrebama trenutka i u skladu s dnevnim oportunitetom. Nepostojanje sustava kinematografije, je, osim postojećim državnim ustrojstvom, uzrokovano postojećom društvenom psihologijom i političkim mentalitetom. Nepostojanje sustava kinematografije je cijena komoditeta političke klase i tradicionalne lokalne nedarovitosti za stvar organizacije. Činjenica da bi reformirani sustav kinematografije povećao učinak kulturne politike, donio neizmjernu međunarodnu promotivnu korist i vratio u hrvatsku tehničke poslove u vrijednosti od prosječnih 20.000.000 $ godišnje, vrijedi manje od okolnosti da bi uspostava sustava na stanoviti način ograničila sirovu moć vladinih službenika. Sumarni prikaz proteklog desetljeća otkad je film stavljen pod nejasno nadleštvo državnog Nadureda za kulturu glasi ovako: Ministarstvo kulture obavljalo je posao koji mu ne pripada, u točno onolikoj mjeri u kojoj nije obavljalo posao za koji je zaduženo.
Kirgistanizacija
Tehnički najkonkretnija nevolja današnjeg hrvatskog filma je u autarkiji i međunarodnoj izolaciji. Budući da je audiovizualno tržište po definiciji međunarodno, većina europskih filmskih proizvoda nastaje u međunarodnoj koprodukciji, uz financijske usluge međunarodnih fondova. Eurimage, produkcijski fond Vijeća Europe i Media plus, distribucijski fond Europske zajednice dva su središnja izvora financiranja današnjeg europskog filma, napose u postkomunističkim zemljama. Europske filmske subvencije nastupile su u Istočnoj Europi kao spasonosna premosnica između propalog socrealističkog sustava i još neizgrađenog europskog modela. Hrvatska administracija od ovih je procesa apstinirala, prema europskim fondovima upućujući paranoične poglede, zabrinuta za suverenitet i nacionalnu nezavisnost svojih upravljačkih odluka.
Oba spomenuta fonda su nadnacionalne verzije javnih fondacija, a ne nadržavna verzija vladinih resora. Hrvatsko Ministarstvo kulture i europski fondovi teško uspostavljaju suradnju, ne samo zbog manjka hrvatske dobre volje, već i zbog nekompatibilnosti adresa. Pitanja filma, s obzirom na opisane razloge, u drugim istočnoeuropskim državama bila su motor i prethodnica promjenama kulturne politike i usvajanju europskih modela odlučivanja i financiranja u području kulture. Čitavo desetljeće hrvatska vlast je promjene u svojoj okolici promatrala savršeno stoički, zatvorena u državotvornu ljusku jajeta.
PERSPEKTIVE
1. LOŠA VIJEST
Kratkoročno, uopće nisu dobre. Svaki pokušaj reforme u području filma i audiovizualnog uopće slama se ne na operativnoj ili financijskoj zahtjevnosti posla, već na banalnoj okolnosti koja se zove raznorodnost. Promjene u audiovizalnoj industriji i pokušaj konstituiranja kinematografije zahtijevaju koordinaciju različitih sektora državne vlasti, usuglašenost i komunikaciju koja se u današnjoj koalicijskoj vladi čini posve nedostižnim ciljem. Lobistički potencijali hrvatskih filmskih autora definitivno su preskromni da bi potakli dogovor o jedinstvenoj strategiji vlade na području a/v. Objediniti reformu nacionalne televizije i nacionalne filmske tehničke baze s projektom stvaranja središnjeg filmskog ureda, a uz dva ili tri internacionalna administrativna poteza usmjerena na integracije u fondove, u tehničkom i financijskom smislu daleko je jednostavniji posao od reforme operne proizvodnje ili utemeljenja hrvatskog paviljona u mletačkim Giardinima. Problem je, međutim, u slabom standardu komunikacije i potpunoj nepripremljenosti nove vlade na razgovor o ovim pitanjima. Svaki razgovor o problemu brzo se pretvori u seminar o temeljnim pojmovima i u pokušaj da se državne činovnike uvede u osnovne kategorije o kojima bi se imalo razgovarati. Film se stoga političkoj klasi ukazuje kao vječito područje nejasnog, te svaka predložena akcija u očima vlasti izgleda diskvalificirajuće neizvjesnom, što je u teškoj suprotnosti s osnovnim načelom političkog preživljavanja: "Izbjegavaj rizik, pod svaku cijenu!". Raskošni manjak medijske kulture u naših upravljača temelj je ovom predrasudnom strahu, koji Hrvatsku stoji gubitka važne dimenzije javnog života.
2. JAVNOST ILI BOLJA VIJEST
Audiovizualno je doista J A V N I sektor, u smislu nimalo deklarativnom. Građani konzumiraju audiovizualni proizvod u većoj mjeri no bilo koju drugu činjenicu javnog sustava s izuzetkom, možda, poreza na dodanu vrijednost. Prostor audiovizualnog prostire se od pokroviteljskih proračunskih subvencija do posve tvrdog tržišta na kojem se prodaje holivudski film, ovo područje seže od kućnih videoteka do pulskih vatrometa pred dvanaest tisuća ljudi, od Požeškog festivala jednominutnih filmova do Cannesa, od laborantice u plavoj kuti koja miješa razvijač, do uglednika hrvatske književnosti koji upravo daje svoje lektirsko djelo na ekranizaciju uglednom autoru, od sakristijske projekcije nabožnog klasika, do najnovije produkcije glazbenih spotova, da ne govorimo o pornografskom videotečnom fondu, Internetu i dakako televiziji, u svim njezinim pandemonijskim oblicima.
Audiovizualni proizvodi javno su dobro, u nas najčešće grijano tek kolektivnom netrpeljivošću i predrasudama. Intenzitet kojim čitava javnost reagira, ma kako pritom vođena od nestručnog novinstva, na skandale i gluposti koji se na tom području događaju govore o tome da postoji kolektivna energija koja želi da se oko filma nešto naposljetku pokrene u ovoj zemlji.
Ne bih želio dodavati loših vijesti ovom sumornom izvještaju, no izgleda da poteškoće koje ima film u Hrvatskoj govore o teškim simptomima hrvatskog solipsizma i poličkog partikularizma. O nespremnosti ove nacije da koristi vlastite resurse i moralnoj nesposobnosti da mijenja sebe i vlastitu sredinu.
DRŽAVA U DRŽAVI: HRT
Prva pratilja svih kinematografskih funkcija i glavni partner gotovo svih lokalno proizvedenih filmskih projekata zove se nacionalna televizija. Ona nastupa kao producent ili koproducent, financijer ili sufinancijer, naručitelj i prikazivač. U opisanoj asteniji sustava filmske proizvodnje, HRT se postojanom financijskom snagom (stečenoj u službi vlasti) svakom proteklom sezonom pokazivala sve bitnijim sudionikom filmske proizvodnje. Danas možemo tvrditi da je hrvatski film postao posvojče središnje televizijske kuće. Kako ova kuća u međuvremenu doživljava rastrojstvo kao povijesnu odmazdu za svoju zastarjelost - slično kao hrvatski filmski sustav prije deset godina - kućni resursi postaju sve skučeniji, a obiteljski odnosi sve napetiji.
HRT, još jedno zdanje bez habzburških temelja, desetljećima je izmještena podjednako iz sustava parlamentarnog koliko vladinog nadzora. Svoju tradicionalnu ideologijsku zadaću ova autonomna struktura obavlja preko partijskih, policijskih i drugih neformaliziranih modela transmisije političke volje. Posrijedi je neka vrsta duhovnog pretorijanstva ili janjičarstva. Ovaj organizacijski ekskluzivizam zahtijeva posebni kronološki osvrt.
FRAKTALNA KRONOLOGIJA: RAZVOJ KAOSA
1. ČUDO
Pedesetih godina televizija je zavladala životom Europe kao tehnološko čudo koje ujedinjuje područje politike, kulture i potrošačkog oglašavanja. Ova najveća dotad viđena invazija javnog na osobno razvijala se s najvišom mogućom stopom političke i financijske rentabilnosti. U socijalističkoj Jugoslaviji centar razvoja ovog tehnološkog i društvenog noviteta smješten je - iz posve prirodnih razloga - u Zagreb, sredinu s najvećom softverskom bazom inženjerskih znanja i kadrova. U razdoblju od začetaka koncem pedesetih, pa sve do sredine sedamdesetih godina - u razdoblju koje možemo nazvati LABORATORIJSKOM FAZOM ELEKTRONSKE CIVILIZACIJE - temeljni princip televizijskog ustrojstva bilo je dvojstvo inženjerskog i programskog sektora. Dostaviti korektan signal do kućnih prijemnika bio je impresivniji podvig no sastaviti program. Inženjeri zaogrnuti u dobro krojene bijele kute i mabuzeovsku mistiku elektroda i kondenzatora bili su gospodari situacije. "Programski sektor", ljudi na ovaj ili onaj način zaduženi za ono što će biti emitirano svoj položaj su branili pozivajući se na ugled i vrijednosti vladajućeg kulturnog poretka. Glavni oslonac donosiocima programskih odluka bilo je pozivanje na aktualne kulturne vrijednosti. Protagonisti prvobitnog TV-programa tako su postali na drugim područjima proslavljeni novinari, pisci, glumci, glazbenici. U ovom razdoblju TV-proizvodnje - sasvim paradoksalno u odnosu na političke prilike - televizija je bila javni MEDIJ u pravijem smislu i više no ikada kasnije: Otvoreni prostor vrijednim uzorcima javnosti, a ne proizvodno i vrijednosno autonomna, odnosno samovoljna i reduktivna struktura.
Kad se ima na umu neobično dinamična kulturna proizvodnja šezdesetih na širokom području od estrade (u ta doba zanatski vrlo ozbiljne) preko literature do predstavljačkih umjetnosti i likovne proizvodnje, razumjet ćemo paradoksalnu činjenicu da je ta prvobitna, tehnološki skromna i nerazvijena televizija proizvodila daleko najbolji program, koji smo u Hrvatskoj gledali tijekom XX. stoljeća.
2. KINEMATOGRAFIJA U ČUDU
Čudno je, ali ne i nerazumljivo: u razdoblju maksimalne otvorenosti televizije prema različitim kulturnim područjima, film, najsrodnija djelatnost, bio je najmanje zainteresiran za suradnju. Rogobatna televizijska slika slab je vizualni standard koji uglavnom odbija ondašnje filmske autore, navikle na udobni društveni status i visokokvalitetne uvjete produkcije. Tek će kasniji tehnološki razvoj telekina i kolora, financijske teškoće kinematografije, kao i federalna obveza TV Zagreb da dostavlja velike količine programa u zajednički eter, natjerati jednu i drugu stranu da surađuju. Od ranih osamdesetih televizijska kuća postaje sve češći koproducent domaćih, sizovski financiranih projekata. Autori pak još od sedamdesetih pristaju surađivati s televizijom na području igranog i dokumentarnog programa: dobri financijski i produkcijski uvjeti vodili su labavom kompromisu interesa, kompromisu koji do danas nije postavljen na razumne, jasne i profesionalno razgovijetne osnove.
Cijena koju do danas plaćamo za početno nesuglasje između TV-a i kinematografije iskazuje se u samoniklim tradicijama koje su se u ranom razdoblju ukorijenile marom i zalaganjem samoukih TV-redatelja. Njihova nevještost stvorila je obrazac takozvane televizijske drame, te se do danas uspješno podržava mišljenje da je loše režirani film, rutinski preglumljen i s pričom radiofoničnog karaktera u stvari autentična televizijska forma koja bi u proizvodnji ove kuće morala imati prvenstvo pred potencijalno kinematografskim projektima.
U međuvremenu televizija ulazi u novo tehnološko razdoblje.
3. USER FRIENDLY TEHNOLOGIJA ILI "DAJ DA MALO JA"
Televizijska tehnologija, baš kao i računarska, od kraja sedamdesetih ulazi u revolucionarnu fazu: postaje strukturno sve složenija, usavršavajući svoje mimetičke kvalitete. Složenost tehnologije i složenost korištenja postaju po prvi put u povijesti obrnuto proporcionalni. Rađa se user friendly tehnologija. Posljedično, rodit će se i televizijska kuća po mjeri našeg čovjeka. Tehnološki populizam omogućit će inženjerskoj kasti da se povuče na skromniju no daleko unosniju ulogu trgovaca provizijski zbrinutom drugorazrednom robom, a sve za bezgranično lakovjeran i nenadziran novac televizijskih pretplatnika.
Programskim upravljačima, pak, nove tehnološke olakšice omogućuju novu samostalnost u kadroviranju.
Socijalistička televizija otišla je najdalje u realizaciji Marxove misli: s videokamerom, tim mitraljeskim polaroidom, uz pomoć banalne montažne konzole, doista, svatko je mogao postati umjetnik, napose pred očima vlastite majke, strica ili direktora televizije, postavljena izravno iz Centralnog komiteta. Ovdje imam na umu malu povijest televizijskih zanata:
I. Isprva je TV emitirala u živo. Proizvoditi program u živo zahtijeva visoku koncentraciju, uigranost ekipe, spretnost svakog sudionika i vrhunsku sposobnost anticipacije. Ujedno, program u živo vrlo razgovijetno postavlja pitanje odgovornosti: zna se tko je i kada zabrljao.
II. TV nabavlja magnetoskope za informativni, zabavni i slične programe, te filmsku vrpcu za obrazovne, dokumentarne, igrane emisije. Realizacija magnetoskopom laboratorijska je verzija prijenosa u živo: zahtijeva sve vještine kao i prijenos u živo, osim što ublažava rizik odgovornosti, što u okruženju našeg mentaliteta nije bezopasno. Upotreba (skupe) filmske vrpce, pak, iziskuje redatelja s planom, snimatelja s potpunim obrazovanjem i montažera s izučenim zanatom.
III. Uvođenje U-matic i Beta opreme, tih dobroćudnih pronalazaka smišljenih za dobrobit čovječanstva i posla News gathering, u nas ima naopake učinke. Lakoprenosiva elektronska kamera u nas je otvorila razdoblje nekažnjenog snimateljskog brljanja, novinarske nepripremljenosti i koncepcijske dekoncentriranosti. Forsiranje ovih tehnika u non-news programima vodi pak općem srozavanju snimateljskog i redateljskog rukopisa televizijskih uradaka. Linearna montaža - jednokratan i u principu nepovratan proces daje linearnost i plošnost televizijskom programu. Otprilike kao da se po izumu prenosivog pisaćeg stroja i karbon-papira odustalo od tiskare. Televizijske uprave tijekom sedamdesetih i osamdesetih zadovoljne su ovom utopijskom vrlinom: radosno se odbacuju kriteriji kulturnog okoliša i uspostavlja vlastita gubernija.
Televizija je osvijestila moć da uspostavlja vlastite vrijednosti, riješivši se potrebe da slijedi izvana nametnute kriterije. Vlastite vrijednosti uspostavila je bez ikakvih formalnih znanja, slijedeći prilično neuljuđenu intuiciju: pokrenuta je stihija koja se valjala u jedinstvenom smjeru: prema devalvaciji znanja, zanata i kreativnosti.
Nacionalna televizija koja je svojedobno slijedila hijerarhiju javnosti (kakva god bila) izvršila je nevidljivi udar i postala njezinim gospodarom. U dijelu u kojem nije mogla gospodariti kulturnom situacijom, televizija je iskoristila svoje pravo prvenstva, te je naprosto ignorira.
Ovako pojednostavljena pravila igre omogućuju nacionalnoj TV-kući da unutrašnju hijerarhiju odlučivanja reorganizira temeljem poretka sirove političke moći.
Novinari političke redakcije, istaknuti društveno-politički radnici kao što se tada govorilo, postaju od kraja sedamdesetih glavnim urednicima redom svih redakcija TVZ-a, gospodari njihovih - user friendly - proizvodnih procesa.
Ovo načelo preslikalo se kao fraktalna struktura lista na cjelinu biljke, na sve sastavnice televizijske strukture. Nijedna televizijska profesija, novinarska, urednička, voditeljska, redateljska, snimateljska, organizatorsko-producentska, nije izbjegla načelo revolucionarnog populizma. Televizija je postala slobodoumna na najbizarniji mogući način: u njezinoj profesionalnoj organizaciji svatko se mogao naći na bilo kojem mjestu. Na djelo su stupile rođačke, zavičajne, ljubavničke, političke, financijske ili naprosto šankističke i druge slučajne međuljudske spone, te odredile prirodu megalomanskog i kaotičnog konstrukta, koji je počivao na nepostojanju profesionalnih kriterija, političkom lakejstvu i bezgraničnim slobodama trošenja nenadziranog javnog novca.
4. DVIJE DRŽAVOTVORNE PETOLJETKE: KOLHOZ U KAPITALIZMU
Novouspostavljena nacionalistička vlada nasljeđuje ovaj neobični kolhoz početkom devedesetih, te svojim karakteristično destruktivnim postupcima usavršuje sve njegove mane do točke raspada kojem upravo svjedočimo.
Pravilo igre koje je nametnula marksistička uprava: jagma za činovničkim uhljebljenjem u nižim te utrka za društvenim privilegijama u višim slojevima televizijske hijerarhije u cjelini su zadržane, te s obzirom na društvene okolnosti nadopunjene. U parodičnoj primjeni tržišnih načela viši činovnici televizijskog poretka dobili su mogućnost da uz društvene privilegije koriste mogućnosti stjecanja protupravne financijske dobiti preko arbitrarnih menadžerskih ugovora o angažmanu, nelegalnog posredništva u transakcijama koje se odnose na narudžbe poslova i usluga ili pak karikaturalno shvaćenoj poslovnoj inovaciji: naručivanju programa.
Ako se prisjetimo da je inženjerski sektor televizije praksu protupravnih provizija za štetne ugovore i kupovinu nekvalitetne tehnologije uvriježio još u doba marksističke vlade, možemo reći da je TVZ, koristeći svoju gubernijsku samostalnost, još osamdesetih umnogome anticipirala narav HDZ-ove korumpirane vlasti. Lakoća s kojom se većina samoupravnih mogula prebacila na novu političku frekvenciju 1991. godine samo dokazuje ovu veselu hipotezu.
Televizija kao industrija
Od formiranja nove koalicijske vlade do danas televizija je najslikovitiji izraz političke nespremnosti nove upravljačke elite. U televizijskoj praksi prevladavaju nerazgovijetni kompromisi, a javnom debatom kraljuje rascjepkanost interesa i površnost. Rasprave se vode na dva usporedna kolosijeka: Na jednom razboju, radi se o visokoparnim definicijama javnosti te se premeću razne teorije demokracije i često proturječne ekspertize europskih dokumenata. Na drugoj strani: narodsko hvatanje za vrat i borba za pozicije u velebnoj hijerarhiji koja se prostire dugom crtom visokih birokratskih funkcija na državnoj televiziji.
Autor ovog teksta pripada onoj gubitničkoj grupi koja u javni govor o pitanjima televizije uzaludno nastoji plasirati treću, presudnu temu: razgovor o televiziji kao industriji.
Djelatnost televizijske kuće je emitiranje i proizvodnja programa. Proizvodnja masovna i svakodnevna, dakle industrijska.
Sudbinu ma koje industrije, uključujući audiovizualnu, određuju četiri uvijek iste kategorije:
1. definicija proizvoda
2. proizvodna tehnologija i obrtni kapital
3. organizacija proizvodnje
4. položaj na tržištu
Naša veledržavna TV, dakako uživa elizijsku privilegiju te su joj tržište i stalni dotok besplatnog kapitala višom silom zajamčeni - kako zakonom, tako postojećim stanjem stvari.
HRT je, ukratko, poslovni besmrtnik. Financijski perpetuum mobile. Na životne nedaće smrtnih industrija HRT gleda s visine zagrobnog nebesnika.
Neki utopijski socijalist mogao bi povjerovati kako ovakvo stanje omogućuje spomenutoj industriji da se, izbjegavši pakao tržišnih iskušenja, posveti proizvodnji nekomercijalnih remek-djela te uopće visokim zadaćama javnog prosvjetiteljstva. Utopijski socijalist bi se, dakako, prevario.
Monopol na tržištu i Petrov novčić pretplate na našu središnju audiovizualnu industriju ostavili su posve druge posljedice: Proizvod je zanemaren, a organizacija proizvodnje jednostavno je poludjela.
Još u razdoblju zrelog socijalizma bistri um tadašnjih upravljača zaključio je kako je nerazborito nepresušne izvore novca tratiti na financiranje programa, kad ih je moguće usmjeriti u otvaranje novih radnih mjesta, stambene kredite, otvaranje međunarodnih dopisništava, službena vozila i slična znamenja samoupravnog socijalističkog ceremonijala. Barbarogenij HDZ-ova upravljačkog kadra, mentalitet koji se od socijalističke pohlepe razlikuje kao prijapizam od erotomanije, uspio je iscrpiti neiscrpivo, te ovu financijski naizgled nepotopivu ustanovu ostaviti u relativnim novčanim teškoćama: Perpetuum mobile se pokvario.
Današnja uprava zatekla je financijski opljačkanu ustanovu i tehnološki višak od otprilike tisuću ljudi raspoređenih na izrazito besmislenim i posve bespotrebnim radnim mjestima.
Učinak ove sretne tisuće na svakodnevno poslovanje kuće može se dvojako opisati. Činjenica da ova družina televizijski proračun stoji sedam milijuna kuna mjesečno svakako smatram tek sekundarnom štetom. Primarni problem uzrokovan terorom (mimikrijom, opstrukcijom) prekobrojnih sastoji se u nastranom birokratizmu i posvemašnoj neracionalnosti proizvodnje.
Slikovito rečeno: budući da svaki od tisuću suvišnika mora dnevno opravdati svoje radno mjesto, svaki od njih, statistički gledano, dnevno proizvodi bar po jedan bespotrebni problem televizijskom projektu koji zaluta na stol njegove suvišne kancelarije. Mjesečno, HRT se suočava s 30.000 suvišnih problema.
Udruženi u sustav, tisuću suvišnika proizvode posve nadljudsku količinu kaosa.
Kako različite kategorije televizijske proizvodnje stoje različito na tradicionalnoj ljestvici prvenstva koju je oduvijek, sve do danas, na televiziji određivala politika, tako ni loše posljedice ovakvog stanja ne trpe svi podjednako.
Dnevnopolitički program, jedini za koji je HRT doista opremljena i organizirana, trpi daleko manje od tjedno-političkih i tjedno-zabavnih emisija. Takozvani sporovozni - dokumentarni i igrani program - proživljavaju pak potpunu agoniju, ostavljeni na dnu kace, mimo svih deklaracija, europskih povelja i društvenih teorija javne televizije koje su - suočene s argumentima advokata globalizacije - upravo u ovoj vrsti programa našle pribježište i ključni pravni argument za opstanak netržišne, javno uzdržavane televizije. (Vidi pod: diversite culturel, itd. itd.)
Sve televizijske industrije, bez obzira na izvor financiranja, posvuda na svijetu ulažu u igrani i dokumentarni program. Nacionalni igrani program je, nakon sporta, prema svim statistikama najgledaniji televizijski proizvod. Dokumentarni program je, pak, najprodavaniji televizijski proizvod. Ulaganje u kvalitetni dokumentarni program stoga je najsamostalnija televizijska investicija. Način proizvodnje igranog i dokumentarnog programa, proces pripreme, tehnologija proizvodnje, ciklus postprodukcije itd, međutim, bitno se razlikuju od dnevne industrijske proizvodnje informativnog programa. Sve racionalne TV-industrije proizvodnju igranog i dokumentarnog programa stoga prepuštaju manufakturama: nezavisnim produkcijskim kućama. U dotiranu državnu kuću tržište tako ulazi iznutra: za ove projekte nadmeću se producenti i audiovizualni profesionalci slobodnim natječajem na lokalnom tržištu. Kapital je namjenski i javan, no standarde kvalitete i cijena usluga i rada ne određuje birokratski normativ, već zdrav racio poslovnog nadmetanja i uspješnosti. Natječajne procedure i način kontrole troškova koji štiti investitora (TV- kuću) od mogućih pronevjera usavršen je u SAD-u, još ranih šezdesetih na tragu kongresnog zakona (tzv. Jack Valenta law) koji zabranjuje broadcasterima da proizvode igrani program. (Od onda do danas sav igrani program za američke TV-kuće proizvode isključivo ovlašteni filmski studiji i producenti.) Ova i srodne mjere koje se primjenjuju u Europi nisu samo jamac zaštite lokalne audiovizualne industrije. Ovaj pristup je bitan za racionalnost poslovanja i administrativnu preglednost takve velekuće kakva je nacionalna TV.
Kad bi usvojila načelo da igrani i dokumentarni program odvoji iz svojeg proizvodnog ciklusa, produkcija HRT našla bi se u situaciji da za industrijsku proizvodnju dnevnog programa pronađe efikasnu organizacijsku matricu, dok bi za preostale kategorije programa preostala mješovita rješenja. Evo, vrlo pojednostavljene, idealne sheme.
1. Unutrašnja produkcija: TV kao producent
Dnevni program:
INFORMATIVNI
SPORTSKI
NAJAVA PROGRAMA
2. Vanjska produkcija: TV kao naručilac
programi "sporovoza"
IGRANI
DOKUMENTARNI
3. Mješovita produkcija:
ZABAVNI
OBRAZOVNI (itd)
Planirajući sezonsku proizvodnju ovih programa, televizija prema raspoloživim tehničkim kapacitetima, financijskom stanju i karakteru pojedinih emisija razvrstava planirane projekte u kategoriju vanjske, odnosno unutrašnje produkcije.
NATRAG U STVARNOST
Osnovna pretpostavka za bilo koji promjenu svakako je grubo suočavanje prekobrojnika s vlastitom prekobrojnošću, a uprave s najneugodnijim od svih kapitalističkih poslova: otpuštanjem namještenika.
Zagonetni i barokno disfunkcionalni organigram HRT-a koji je javnosti svojedobno bio podastro glasnogovornik kuće (da bi potom od nove uprave bio preuzet u paru sa spomenutim organigramom) samo je jedan od brojnih znakova da je moja zdravorazumska shema utopija. Javnošću vlada zarazni dojam kako nitko u današnjoj upravi HRT-a ne pomišlja na ozbiljne reforme.
Teškoća je u tome da bolesti koje opisujem imaju opako progresivnu narav.
U trenutku kad se HRT nađe okružena konkurencijom na lokalnom tržištu, nakon što američke kompanije sa sjedištem u Centralnoj Europi otkupe siromaške frekvencije naših lokalnih TV-začinjavaca, televizijska uprava će puno jednostavnije otpuštenima objasniti razloge njihova odlaska, no financijski uvjeti otpuštanja bit će tad za razliku mizerni.
Napuštanju nacionalne kuće neočekivano će se pridružiti i posve drugačija grupa djelatnika: voditelji i novinari sa statusom lokalnih zvijezda koji će pak, uz posve razumljive motive, potpisati godišnje ugovore s privatnom postajom (postajama) uz garantirani predujam, po svoj prilici neoporezivo isplaćen u inozemstvu, a sve na nezamislivo elegantan način - promatrano sa stajališta čangrizave televizijske birokracije.
Dio najgledanijih američkih serija gotovo neprimjetno će se zaputiti istim smjerom. U tom trenutku, da bi zaustavila vrtoglavi pad marketinškog utrška, nacionalna TV će sva raspoloživa sredstva uložiti u zadržavanje pokojeg komercijalnog aduta, a obrazovni i kulturni programi će pasti u novi krug siromaštva. Igrani i dokumentarni program će tavoriti na rubu utrnuća, a čangrizavi cehovi poput društva redatelja postavit će, recimo, ustavno ili pravno pitanje da li je to što je preostalo od državne televizije uopće više javna TV i da li zadovoljava minimalne pretpostavke da uopće ubire pretplatu. U tom trenutku vlasti će od svega dići ruke i pustiti da stvari teku prirodnim putem u smjeru opće filipinizacije naše male rubne države.
Ovaj scenarij nije tek plod moje zloglasne mašte, već prije biografija rasula MTV-a, madžarske državne TV, rasula koje se vrlo pravilno odvijalo tijekom prošlog desetljeća, na nama bliski posve hrvatsko-ugarski način.
SVRHA OD KRIVICE
Kad ovu fabulu jednom konzumiramo do kraja, bavit ćemo se arheologijom propasti. Nabrajajući sloj po sloj: samoupravni birokratizam, HDZ-ov prijapizam i dobroćudno umjerenjaštvo lijevoliberalne koalicije.
Vjerujte, sudbinska krivica bit će pripisana onom tko je posljednji imao priliku, te joj iz slabosti zalupio vrata.
Bonus Track
HRVOJE HRIBAR
50 godina HRT ili znamo li što slavimo?
Slavi se 50 godina televizije - izgleda mi da smo sasvim zaboravili kako je ona izgledala prije 40, 20 ili 2 godine. Kako da je se sjećamo, kad i ovu današnju jedva vidimo, makar je gledamo? U protivnom, ne znam da li bismo slavili. Televiziju gledamo, ne videći je. To je, izgleda, glavno pravilo igre, prvi zakon tv pretplatništva. Gledati a ne vidjeti.
Televizija je u SFRJ bila najzorniji prikaz stanja stvari. A stvari su bile uglavnom neuravnotežene. Shizofrena smjesa pop-kulture i jednopartijnosti, elitističkog slobodoumlja i komunističkog populizma, militarizma i zapadnjaštva, unitarizma i nacionalnih folklora. TV je bila slika i ton države koja se nije odlučila između zapada i istoka. Ideološkog ili civilizacijskog, podjednako. TV program je preslikavao politički provizorij u kojem su neprekidno sve opcije bile moguće.
Jedino nije bilo moguće održati trajnu privremenost, dokinuće te privremenosti smo iskusili u krvi. Hladno i vatreno oružje bilo je u tom krvoproliću sasvim zasjenjeno bojevom moći najsmrtonosnijeg oružja – televizije.
Jugoslavenske televizije kontrolirala je partija i preko svojih organizacija držala pod okom sve segmente programa, uključivo sport i prognozu. Televizije su bile predmet represije, a zatim su tu represiju reemitirale milionima gledalaca putem svojih odašiljača.
Bez dubinske kolektivne frustracije koju je podržavala tv, nezamisliva je Miloševićeva nacionalistička revolucija. Jednako tako, razvoj, klimaks, dekadansa i kadenca te revolucije nikad se ne bi dogodili bez televizije kao njezina glavnog oružja.
Laganje, vitalna i društveno poštovana vještina balkanskog čovjeka, u televiziji je pronašlo svoj prirodni medij. Televizija je laganju omogućila kvantni skok, omogućivši laži da potpuno uokviri kolektivno viđenje stvarnosti. Televizija ima sposobnost da laž fabricira industrijski, masovnom proizvodnjom uvjetujući masovnu potrošnju.
Kad je ovladao tehnologijom, Miloševiću je uspjelo proizvesti čak i nešto tako teško vjerojatno kao što je bio rat između bivših Jugoslavenskih naroda.
Tehnološki lanac televizijske proizvodnje izgleda ovako: montažer ne mora znati da snimatelj i novinar lažu, urednik koji odobrava montirani prilog ne mora znati da li snimatelj, novinar i montažer lažu, glavni urednik, najavljivačica i realizator ne moraju znati da svi prethodni lažu, i na kraju milijuni gledatelja, ne moraju i skoro pa ne mogu znati da gledaju potpunu svinjariju. Napose, ako postoji kolektivna želja da se ne zna. Industrijska proizvodnja laži zahtijeva tek dovoljan broj ljudi koji će pogledati u stranu. Televizija, glasilo društvene hipokrizije, s lakoćom služi zlu, za to joj ne treba osobito brutalna partijska stega. Dovoljno je razmjestiti nekoliko pravih ljudi na prava mjesta i proizvodnja laži napreduje na tekućoj traci.
Kad se sjetimo miloševićeve zločinačke tv, toliko nam je mučno, da nam se i ono prije i ono poslije, a napose sve ono naše, hrvatsko, čini bezazleno.
Ranija JRT / TVZ doživljava se kao lakomislena tiranija u kojoj je bilo obilje dokolice i veselja. Sadašnja liberalno-komercijalna tv, prihvaćena je kao čisto olakšanje, happy end nakon zapletenog horrora.
Uvjeren sam da je i jedno i drugo tek projekcija, optimizam pamćenja plus strah od stvarnosti.
TV uopće nije dobroćudan izum, uvjerit ću vas, osobito ne u rukama nas, barbara.
U socijalizmu, partija je, rekli smo, kontrolirala sport, prognozu i sve ostale programske jedinice. Danas u našoj zemlji, doista nikakva partija ne kontrolira program. Sportski novinari i meteorolozi imaju punu slobodu govora, zajedno sa svima ostalima koji na tv nešto govore, snimaju ili pjevaju. Jedino, svi nemaju podjednaku slobodu sudjelovanja u programu.
Dug je popis programskih cjelina koje je nekoć kontrolirala partija. Popis programskih cjelina koje danas nitko politički ne nadzire, puno je kraći. Danas naime, puno toga više nitko na tv uopće ne proizvodi.
Liberalno tržište, novi gospodar Balkana, postupa sasvim drugačije od partije.
Rijetko cenzurira, uglavnom - ukida.
Kapitalizam je pobijedio socijalizam, jer je produktivnije društvo. Ne samo kad proizvodi..
Slučaj televizije dokazuje da je kapitalizam superioran i kad se bavi represijom.
Dugo očekivana konkurencija više nacionalnih braoadcastera hrvatskom gledateljskom narodu donijela je vrlo dvojbeni napredak. Prije 5 godine imali smo državnu tv s 3 programa. Zatim se pojavila alternativna kompanija sa svojim dodatnim nacionalnim programom, a onda je državna tv politički prinuđena jedan svoj program prodati stranom kupcu. Tako smo dobili pregrupiranje koje je izazvalo konceptualnu revoluciju, iako narodu nije donijelo niti jedan jedini novi tv program. Zauzvrat mu je oduzelo mnoge sadržaje.
Četiri kanala, u vlasništvu tri kompanije u stalnoj su natjecateljskoj agoniji, nadmećući se za gledanost i oglašivače. Glavna žrtva ovog nadmetanja je raznolikost programa.
Po nekom neočekivanom načelu, tv programi konkuriraju jedan drugom, ne različitim - već sličnim programima, nastojeći istu vrstu proizvoda plasirati u isto vrijeme, ali s boljim uspjehom.
Glavna osobina hrvatskog tv prostora zove se: redundantnost.
U terminu oko HRT-ova dnevnika, vrte se dnevnici NOVE i RTL-a, a sadržaj tih dnevnika su, dakako, trostruko iste vijesti. Nakon tv dnevnika HRT prikazuje američki krimić ili seriju, a NOVA i RTL nastoje odgovoriti svojim američkim krimićima ili serijama. Na RTL-ovu retardiranu domaću sapunicu, HRT tv uzvraća svojom kretenskom… Tri tv-postaje uspostavile su neku vrstu zborskog pjevanja, u kojem nema ni harmonije ni disharmonije, svi jednostavno u isti tren udaraju u istu žicu.
Državna tv pri tom prolazi najbolje, jer svira najskuplji instrument.
Obilna tv pretplata i dvostruka minutaža (dva programa) koju prodaje oglašivačima, daju HRT-u materijalno-taktičku prednost u ratu s privatnim kanalima, s kojima se mlati na terenu istovjetne koncepcije. Koncepcija je presađena iz Amerike i kod nas, obzirom na neprimjerenost tla, izgleda još sablasnije no u matičnoj zemlji.
Naše televizije su dvostruko amerikanizirane: konceptualno, jer su odbacile uglavnom sve što nije navodna populistička zabava, te sadržajno: budući da većinu vremena prikazuju igrani mainstream američke proizvodnje. Stari filmski kritičari i drugi junaci kulturnih debata koji su od 68 na dalje buntovno promicali vrijednosti holivudske filmske naracije, sve pokunjenije hodaju po cesti: san im se ostvaruje kao nacionalna noćna mora.
Vratimo li se 20 godina natrag u povijest naše slavljeničke tv, naći ćemo zapanjujuće mnogo izumrlih vrsta. U svim programskim jedinicama. U sportskom programu postojali su prijenosi sportova koji danas ne mogu pomisliti niti da uđu u sažetke. U kulturnom programu, postojale su tjedne i mjesečne specijalističke emisije o gotovo svim kulturnim područjima, emisije suvremenog plesa, snimke kazališnih predstava, emisije o videu, umjetničkoj animaciji, kratkom umjetničkom filmu, portreti književnika i slikara. Jingle emisija korištena u programskim rupama zvala se „tv izložba“ i pokazivala je domaćeg likovnog umjetnika kako radi u svom atelieru.
Današnji program, prilagođen je gledateljima srednjeg američkog zapada više nego građanima srednjoeuropske zemlje. Prema tv programu, izgleda kao da je u Hrvatskoj s vlasti zbačena - ne diktatura proletarijata - već hunta kulturnih djelatnika, kojoj bivši stradalnici danas zatiru i sliku i spomen. Drugi svrgnuti autoritet je društvena solidarnost: dokumentarni i feljtonski program. Ova društvena kronika je dnevnim ritmom donosila portret neke osobe, problema ili sredine. Danas je taj program gotovo u cijelosti ukinut. Zamijenile su ga zabavno/debatne emisije, talk shows. Danas se poštar na HRT-u može pojaviti pod uvjetom da pjeva Karaoke s Oliverom, ili kao kandidat reality showa, dakle u onoj mjeri u kojoj je spreman izigravati/parodirati tv zvijezdu. Na tv, međutim, nema više mogućnost da naprosto bude poštar.
Uz feljtonsko-dokumentarni odbačen je i obrazovni program. Kao marksistička zabluda, zajedno s učiteljima, profesorima i đacima, svrstan je u nespektakularno, „netelevizično“ nevidljivo podzemlje društvene infrastrukture.
Filmski program reformiran je na način da su neamerički a osobito o europski filmovi izbačeni iz programa, zajedno sa svim filmskim podvrstama i rodovima, uključivo filmskom kritikom i filmski posredujućim diskursom.
Za kraj sam ostavio najzanimljiviju inovaciju: radikalnu redukciju dječjeg programa.
Stara tv financirala je i poticala dječji program kao svoj stožerni društveni doprinos. U velikoj produkciji dječjih igranih i zabavnih emisija poticao se kult djetinjstva, čitava sljedba infantilnih umjetnika stvarala je program u kojem su djeca bili i gledatelji i protagonisti.
Današnja djeca imaju problem dvostruke delegitimacije. Djeca nemaju pravo glasa na izborima, a i kao potrošači su drugorazredni. Djeca nisu kreditno sposobna, ne kupuju pakete životnog osiguranja, ne voze automobile, ne troše hidratantne kreme i uloške, ne piju pivo. Kinderpingvi i ostali prehrambeni oglašivači sitne su ribe na hrvatskom tržištu i stoga su djeca, slijedom tržišne revolucije jednostavno ostala bez svog programa.
Djeci su na tv preostale uglavnom tek američke teenage serije i svekoliki drugi infantilizirani program (za odrasle), pod jedinstvenim diktatom: „Porastite preko noći i postanite potrošači!“
Ako vam se čini pretjeranom moja tvrdnja o televiziji kao prirodnom utočištu zla, pogledajte samo što ona čini djeci. Nakon ženskog, gay i ostalog manjinskog aktivizma, krajnje je vrijeme za pobunu djece! Žestoko diskriminirana, djeca su najgore prošla u tržišnoj revoluciji!
Zamislite ovakvu situaciju: u svibnju tisućudevetstoosamdesete CK SKH održava savjetovanje o zastranjenju u programu RTZ i donese sljedećih 6 točaka.
1. Zapadna Europa trune, prestanimo s prikazivanjem europskih filmova!
2. Dokumentarno-feljtonske emisije iskrivljuju socijalističku stvarnost, ukinuti smjesta!
3. Kulturni program je pozornica kontrarevolucije, neka se obustavi.
4. Sreća radničke klase je u radu, ne u znanju, neka se obrazovna redakcija raspusti.
5. Djeca su neproduktivni dio stanovništva, dječji program ima se reducirati za 80/.
6. Radnička klasa voli nogomet. Partija isto. U sportskom programu - samo nogomet!
Koliko god Titoizam bio tvrd, ovakva deklaracija izazvala bi studentske nemire, bar u nekoj kantini, štrajk ansambla barem jednog kazališta i ostavke nekolicine slavnih pisaca na članstvo u partiji. Dnevne novine u Trstu i Beču donijele bi senzacionalističke naslove o Maoističkom udaru u Titovoj partiji i priču kako je Jugoslavenske komuniste zahvatilo ideološko ludilo. Zapadne ambasade bi tražile konzultacije, a stotine viđenijih građana bi se obnoć spakiralo i krenulo prema Šentilju.
Može li nešto bolje potvrditi efikasnost balkanskog kapitalizma?
Nedavna tržišna revolucija provela je, najtemeljitije i posve stvarno, svih 6 maoističkih točaka imaginarne rezolucije. Nisam primijetio niti jedan jedini glas prosvjeda u hrvatskoj javnosti.
Nakon propasti kompartije naivno se vjerovalo u predstojeće političke procese kao restauratorske, svi su čekali obnovu građanskih vrijednosti. Umjesto toga, slijedio je desetgodišnji time-out u kojem se HTV militarizirala, prvo na projektu protufikcije miloševićevom fikcionalnom war-makingu, a zatim i na sasvim vlastitom huškačkom projektu izmišljanja još nevjerojatnijeg rata, onog bosanskohrvatskog.
Slaveći današnje jubileje, ne znam na koje smo razdoblje ponosniji: da li na partitokratsko, ratotvorno, ili ovo novo, u kojem sva sila demokratskih zakona, proklamacija, povelja i međunarodnih odnosa, nije omela totalitarni nagon ovog drevnog organizma. Laž je prirodno stanje televizije, osobito balkanske.
Pouzdani industrijski proces, bez obzira na vanjske okolnosti, svaku društvenu vrijednost umije pretvoriti u laž i svaku laž u društvenu vrijednost. Posrijedi je 50 godina tradicije!
Post je objavljen 16.02.2007. u 02:56 sati.