(Posvećeno Nasilnici)
U zadnje vrijeme sam često razmišljao kako bih za par godina, kad se malo stabiliziram u svom poslu, volio napraviti nešto za sebe. Nešto sasvim drugačije od mog posla. Kad kažem što je, mislit ćete da sam tipičan Hrvat. Možda, ali mislim da nije baš tako. Naime, htio bih otvoriti nekakav lokal (nazovimo ga lokal jer je naziv dovoljno širok, a ne želim reći što mi se točno mota po glavi). Da, tipičan Hrvat želi otvoriti lokal, zaposliti 2-3 sisate konobarice i glumatati u njemu po cijele dane, šetati naizgled jako zaposleno među stolovima (a zapravo potpuno besposleno), svakih pola sata zavirivati u kasu i doživljavati mušterije kao nižu vrstu koja mi mora biti zahvalna da im dopuštam sjediti u njemu. E, ne želim to.
Kao prvo, lokal bi morao biti tematski. Imam u glavi nekoliko posve različitih ideja, ali uvijek tematski. U Rijeci ima jedno par stotina lokala i nikako me ne bi veselilo otvoriti još jedan takav. Nadalje, nikako ne želim moderni kafić s Korza. Ne želim bezličan moderni svjetlosmeđi namještaj, aluminijske stolice, i ostale detalje koji su u trenutku otvaranja vrlo kul, a tri godine nakon toga, izgledaju kao oni iz zaostalih socijalističkih kafića. Zapravo, radije bih onda otvorio socijalistički kafić. Vrlo su retro i sve ih je manje. Hm, možda bih trebao skočiti do Indexa i pitati jesu li pobacali namještaj koji su izvadili prilikom zadnjeg pokušaja preuređivanja…
Što želim? Pa, u lijepoj mjeri su mi uzor talijanski kafići s detaljima od masivnog lakiranog drva u western stilu (jesam li onda trebao napisati western kafići?). U drugu ruku, ne želim ništa hladno, tako da bi se uz masivno drvo dobro uklopila cigla. Pričao mi je frend da se sada može kupiti zidne obloge slične pločicama koje s vidljive strane izgledaju isto k'o cigla. To je možda jednostavnije nego zidanje ciglenih zidova. Treća stvar je dugi šank. Želim dugi šank. Možda u cijeloj dužini kafića. Ne znam točno. Zapravo, čitajući ove opise, izgleda da želim otvoriti nešto poput slavnog X-a u Labinu (pozdrav Gracijano!). Možda samo manje alternativno i nešto čišće.
Ako ne bude love za uređenje stolovi mogu bit od tavalona, stolice klimave, suncobrani sponzorski… ali wc mora biti na razini. Mora biti takav da svatko tko u njega uđe, odmah poželi i srati, pa makar je došao samo oprati ruke. Tu mi nisu uzor talijanski kafići, baš suprotno, želim wc koji je suprotan od onog u talijanskim kafićima (znači uređen, čist, s papirom, sapunom i vratima koja se daju zatvoriti).
S obzirom da se namjeravam nastaviti baviti svojim poslom, jer ga jako volim, i zarađivati za život od njega, cilj tog lokala ne bi bio zgrtanje zarade. Naravno, nastojao bih postići da mjesec ne završi u minusu, ali bez ikakvih akcija za povećanjem profita. Sve bi akcije bile usmjerene u stvaranje ugodnog mjesta za gubljenje vremena. Ukoliko bi išlo, super, ukoliko ne bi, vratio bih se samo svom poslu, ali bez ustupaka. Znači nema loše glazbe (da, pogađate, maltretirao bih goste svojim glazbenim ukusom), nema glasne glazbe vikendom navečer , nema prenošenja nogometnih utakmica.
Cijene? Pa, ako ne bi bilo deprecijacije valute, kava 4,5 kn, macchiato 5, pašareta 8… Znači, ne niske, ali razumne. Ako primjerice probate izračunati realnu cijenu kave i uzmete za osnovu 7 grama kave, jedan šećer, toplu vodu, vodu potrebu za pranje šalice, pokoju razbijenu šalicu… zaključit ćete da je s cijenom od 4,5 kn kava i dalje vaš najisplatljiviji artikl. Takvu profitnu maržu nemaju ni vodoinstalateri. Posljednji imperativ: kava mora biti vrhunskog okusa. Tu nema nikakvih ustupaka, mora biti vrhunska i točka. Ne znam koja mi je mješavina za to potrebna i koju mašinu treba odabrati, ali raspitat ću se na vrijeme.
Zapravo, sve mi se više čini da želim imati birtiju. Mjesto koje preživljava od malog broja odanih mušterija (najčešće ih zovemo kroneri).
(Eko tako, malo se čujemo pa da znoš ča mi se mota po glovi.)
Post je objavljen 16.02.2007. u 01:37 sati.