Jedne srijede padala je kiša. To je bila baš ona kiša koja me bila tako jako promočila da sam još mjesecima bila mokra do srži. Hodao je sam, na kiši. Ponudila sam kišobran budući da je i njega kiša već bila promočila, nažalost, ne do srži kao što je bio moj slučaj. Nije mu bilo jasno kako mu znam ime. Ja sam shvatila da i on zna moje ime. Pa da, mi se poznajemo. Kiša je padala. Nisam znala što da mu kažem, ali ne zato što sam bila uzbuđena, ili tako nešto. Jednostavno mi je bilo lijepo i bez riječi. Ali razgovarali smo o kišobranima, bubala sam gluposti. Stvarno gluposti. Ispričala sam neku glupu anegdotu koja uopće nije bila smješna. Kasnije sam požalila što sam mu je uopće ispričala. Raskrižje. On ravno, mokar, a ja desno, pod kišobranom.
Post je objavljen 20.02.2007. u 15:37 sati.