Danas ga više ne mogu ni pogledati. Odnosno, gledati. Prije mi je bilo mnogo lakše. On nije imao pojma o ničemu, pa sam imala slobodan pogled na teren. Gledala sam do mile volje. Pamtila sam kako se smije, kako izgleda dok je zamišljen, ili dok čita. Tako sam ga i djelomično upoznala. Pomalo introvertan tip, povučen, ali bez natpisa NE PRIBLIŽAVAJ SE. Sramežljiv. Nenametljiv. Do kraja dotjeran, mali casual šminkerčić. Dečko kakvog bi svaki posesivan otac mogao razmotriti za zeta. Visok i ljepuškast. Pravi grčki profil. Nos s karakterom. Glas u posljednjoj fazi mutiranja. Prekrasne oči. Sve u svemu, pristojan dečko, moj tip u potpunosti.
Sada kada zna da mi je, recimo, stalo na neki način do njega, jedino što od njega mogu vidjeti je mrlja iz mrtvog kuta. Ne daj Bože da nam se pogledi slučajno sretnu.
Nakon onoga da će me nazvati (drugi put), shvatila sam i to da ni njemu nije baš ugodno pogledati me. Srećemo se svaki dan, kad se mimoilazimo ili ja spustim pogled, ili on skrene svoj. Žalosno. A znam da me i on pogleda, onako, preko nečijeg ramena, kada misli da ne vidim.
Post je objavljen 16.02.2007. u 12:53 sati.