Vesna je rekla da je vrijeme da napisem novi post, jer da nisam dovoljno produktivan. A meni se ne pise, jer mi se cini da nemam o cemu pisat i nista zanimljivoga nisam vidio ili kamerom zabiljezio, a i jer me sve neki cemer drzi, pa zasto da ga drugima prelijevam. I onda uzmem citat "Mariju" od ovog mjeseca (redovito mi stize kao i jos neka druga stiva na materinjem jeziku, "da ne zaboravim hrvatski jezik" - reci ce fra Petar Lubina, urednik) u kojoj urednicka besjeda pocinje ovako:
"Prica o Nunezu u zemlji slijepih govori o mladu covjeku koji se nasao u nekoj izgubljenoj dolini. Ocarala ga ona toliko svojim blagodatima i ljepotom da je o njima govorio svima koje je u njoj nasao. No, nikako ga oni shvatiti! Pitali su se napokon, je li uopce normalan, a njegove tvrdnje zabrinule su ih do te mjere da su ustanovili i komisiju za utvrdjivanje njegova zdravstvenog stanja. Da bi ozdravio i postao normalan kao i oni, odlucili su kako dosljaku treba - odstraniti oci!"
I eto, umjesto da sa zadovoljstvom odgledam vecerasnju utakmicu "Makabija", ja razmisljam o prici koju je napisao Bruno Ferrero smatrajuci, valjda, kako svaki od nas treba proci kroz "dolinu slijepaca" da bi gledao istim očima ali novim, preporođenim duhom!
Post je objavljen 15.02.2007. u 19:41 sati.