Ne, narod je prihvatio fašizam iz razloga potpuno jednostavne i zdrave logike: fašizam je obećavao bolji život i ispunjavao svoja obećanja. Za razliku od legija kojekakvih građansko liberalnih opcija koji iza svoje bučne retorike nisu činili ništa osim punili vlastite trbuhe, ili komunističkih komplota iza kojih su stajale marksitičke zablude i prijevare, sa stalnom prijetnjom zvanom Sovjetski savez iza cijele priče, fašisti su bili ljudi od riječi, ljudi iz susjedstva, ljudi u koje se moglo pouzdati i kojima je svatko mogao prići i dati svoj doprinos onome što mu je najbliže i najrazumljivije, svojoj državi, svom narodu i svojoj obitelji, a upravo tako i sebi samome. «U fašizmu pojedinac nije poništen, on je multipliciran», kazao je o tome Benito Mussolini.
Fašizam, istina je, ne samo guši nego i potpuno dokida buržoasko-demokratski sustav izbora, glasovanja i strančarenja. Vlada postoji da pomogne u provođenju zamisli Vođe. Možda današnjim ljudima toliko umornima od stranačkih gadarija i beksrajnoga varanja, izdaje, prijevare i kriminala ponovno jedan takav sustav ne izgleda kao neko strašilo. U fašističkoj državi, za razliku od današnjih demokreatura, postojala je institucija osobne odgovornosti, nametnuta od samoga vrha države, Fuehrera, Ducea ili Poglavnika osobno. Ono što su obećali to su i proveli ili nestali pokušavajući.
Vrijedi u ovoj raspri ubaciti i jednu tek naizgled digresiju. Riječ je o pitanju koncentracijskih logora, budući da se u današnjem prikazu fašističkih oblika društava, to pitanje redovito nalazi na dnevnome redu i njime se obično, konačno dokazuje da je cijeli fašistički pokret obično zločinstvo i da ga je trebalo uništiti baš onako kao što je i bio uništen: brutalno i svim mogućim sredstvima. Pri raznim pričama o logorima uglavnom se radi nekoliko temeljnih grješaka, iz kojih se onda, kao što je u antifašizmu redovita pojava izvlače kojekakvi krucijalni zaključki zaboravljajući da se takva pojava u logiki već poodavno zove «osnovna zabluda».
Kao prvo jako je važno naglasiti da ni fašisti niti nacisti nisu izumili pojam koncentracijskoga logora. Također bi pisac ovih redaka želio unaprijed kazati da se on ni u kom slučaju ne zalaže za iste, nego, upravo suprotno, da bismo do kraja raskrinkali tu u svojoj osnovi krajnje nehumanu ideju i pojavu, moramo o njoj govoriti i pisati istinu, a ne lagati. Povezivanje pojmova logora i fašizma koje je u svijesti današnjeg prosječnoga čovjeka nedvojbeno, zapravo je omogućilo da se ta praksa nastavi i nakon fašizma, sve do danas, jednako kao što su te sramne ustanove fašizmu predhodile.
Začetke ideje da se određeni dio populacije, ne temeljem neke stvarne ili dokazane krivnje nego na osnovi rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti zatvori u žicu, potječe ustvari iz SAD-a i primijenjen je ustanovljavanjem indijanskih rezervata. U početku je to bila tek dioba na bjelački i indijanski teritorij, no kako je bijelaca bilo sve više, trebalo im je i sve više teritorija pa su se indijanski teritoriji počeli svoditi na rezrvate, odnosno besplodna područja omeđena žicom u kojima su vladali zatvorenički uvjeti i koji su bili ne samo de facto nego i de iure pod upravom američke Vlade. Indijanac koji bi po svojoj volji izišao iz rezervata tretirao bi se kao odbjegli zatočenik. Amerikanci nisu Indijance samo držali u bijedi i na rubu gladi te im uskraćivali sve civilizacijske tekovine o nekom obrazovanju da se i ne govori, nego su im namjerno prodavali loš alkohol, potičući alkoholizam, a poduzimali su i gore mjere kao raspačavanje pokrivača zaraženih bolestima na koje Indijanci nisu imali imunitet te strašni ekocid nad bizonima. Politikom pokolja i rezervata Amerikanci su uspjeli promijeniti rasnu strukturu čitavog jednog kontinenta, površinom većeg od Europe i to u nekih pedesetak godina.
Ipak, koncentracijski logori u pravom smislu riječi, pojavili su se dvadesetak godina kasnije i to na afričkome kontinentu.
Prostor krajnjeg juga Afrike, oko Rta dobre nade, počeli su već sredinom sedamnaestog stoljeća naseljavati Nizozemci. Njihova Istočnoindijska kompanija bila je tad vodeća trgovačka sila u razmjeni dobara s Indijom i dalekim istokom. Područje Kaplanda bila je posljednja postaja prije preplovljavanja Indijskoga oceana te su stoga tamo izgrađene trgovačke postaje, skladišta, a s vremenom i naseobine gdje je kompanija naselila seljake, Bure, (hol. boer), koji su uzgajali stoku i usjeve kojim su se opskrbljivali brodovi. Naselja su s vremenom rasla i pretvarala se u sela i gradove. Taj prostor prije dolaska Bura bio je uglavnom pust i njima su lutale tek rijetke skupine Bušmana i Hotentota koji nemaju ništa zajedničko s afričkim Crncima koji su ih progonili i na kraju prognali u pustinjska područja južne Afrike (Kalahari) odakle su se povremeno spuštali prema moru. Nisu poznati neki veći sukobi Holanđana i Bušmana, budući da su Bušmani pretežito izbjegavali naseobine bijeloga čovjeka tako da su dvije zajednice živjele jedna pokraj druge bez veće interferencije.
No nakon Napoleonskih ratova u Europi, područje Južne Afrike, došlo je pod vlast Britanskoga imperija. Britanci su gradili kolonijalno carstvo druge vrste od nizozemskoga. Buri koji su u međuvremenu izrasli u poseban narod i sami sebe nazvali Afrikaanerima (Afrikancima), narodom koji je rođen i nastao u Afriki i nema više veze s europskom maticom, teško su podnosili englesku vlast koja ih je tretirala kao građane drugoga reda. Nedugo po engleskoj okupaciji, Afrikanci se sele s kapske obale prema Indijskom oceanu gdje ustanovljuju državu Natal. No Englezi zauzimaju i Natal sredinom devetnaestoga stoljeća na što Buri odlaze još dublje u unutrašnjost kontinenta u zbivanju znanom kao «Ossewa Brandwag» (volovski put) te u unutrašnjosti osnivaju svoje republike Transvaal i Oranjefreistaat.
Nekoliko desetljeća su te dvije nezavisne države, okružene sa svih strana britanskim kolonijalnim posjedima živjele u miru, no krajem devetnaestoga stoljeća, otkrivena su na njihovom području velika nalazišta zlata i dijamanata, povod Englezima dovoljan da krenu u rat. Drugi burski rat (1899. – 1902.) bio je u stvari obična agresija Velike Britanije na Oranje i Transvaal, a kako se herojski otpor Afrikaanera nije dao slomiti običnim vojnim sredstvima, izmisliše Englezi nešto novo. Žene i djeca burskih boraca bili su zarobljavani i trpani u otvorene logore okružene žicom, uz općenito poznat nehumani postupak, osim toga, Englezi su izumili još jednu novotariju, tzv. Taktiku «spaljene zemlje», jer nakon što bi žene i djecu odveli u logor, običaj je bio zapaliti farmu, rekvirirati stoku i uništiti usjeve. Oni koji su preživjeli rat i logore, poslije rata su se našli doslovce bez ičesa. Zanimljivo da je takvu taktiku, tada kao novinar, posebno hvalio jedan kasniji junak antifašizma, Winston Churchill.
Nakon Burskoga rata, praksa da se ljude iz kojekakvih razloga smješta i drži u žici bez suđenja, polagano se širi svim krajevima svijeta. Najširu primjenu dobiva u sovjetskoj Rusiji, da bi u dvadesetim i tridesetim godinama postala skoro pa opća praksa u većini europskih zemalja. Njemačka u tome nije bila nikakav izuzetak, nego, nažalost, pravilo. Široku primjenu su koncentracijski logori imali i u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) pri čemu su, ponovno moramo naglasiti, takvu praksu imale obje zaraćene strane. Nacionalisti su čak jedan logor nazvali «Miguel de Unamuno», dok o komunističkim kazamatima Orwell piše da bi se u Engleskoj čovjek morao vratiti u XVII stoljeće da bi doživio nešto slično, budući da su komunistički logori bili tajni i nisu se sastojali od baraka, nego, naprotiv izuzetno malih ćelija u koje bi se naguralo i do pedesetak osoba.(bilj.)
Također, treba stalno iznova naglašavati da su osim Rusa i ostali saveznici imali logore, Englezi i Amerikanci ih osnivaju odmah početkom rata i u njih trpaju sve državljane zaraćenih zemalja, Englezi većinom Nijemce, a Amerikanci Japance. Japanski zatočenici američkih logora su tek prije dvije godine (2003.) dobili priznanje svoga statusa i mogućnost nekog materijalnoga obeštećenja, naravno, pod uvjetom da su uopće do tada preživjeli.
Okrivljavati, stoga, naciste i fašiste za logore netočno je i samim time neumjesno. Koncentracijski logor kao ideju i postupak mora se osuditi u cijelosti, bez obzira tko je i iz kakvih pobuda provodi, a to se inzistiranjem na mutnoj antifašističkoj ideologiji nije dogodilo i omogućilo je nastavak postojanja logora i nakon II svjetskoga rata, sve do danas. Nekoliko stotina zatočenika i sad bez ikakve pravne utemeljenosti čami u vojnoj bazi SAD-a u Guantanamu gdje su strpani krajem 2001.
Sve smo ovo ispripovjedili da bismo s fašističkoga pokreta skinuli hipoteku logora, jer uz tu hipoteku je o fašizmu kao društvenom sustavu nemoguće raspravljati. No, rijetko bi koji pravi antifašist priznao da smo u gornjemu u pravu. Zašto? Iz razloga što je antifašizam u svojoj osnovi neka vrsta pseudoreligijskoga pokreta; on uspostavlja dogme u koje se mora vjerovati, jer ako se u njih ne vjeruje, kao u primjerice priče o logorima, tada i cijeli mit antifašizma gubi na kredibilitetu. Tada konačno dolazimo do temeljne istine da Drugi svjetski rat nije bio nikakva gigantska borba između «dobra» i «zla» u kojemu je «dobro» pobijedilo, nego jednostavno sukob dvaju koncepcija, dvaju ideologija, dvaju pogleda na svijet i društvenih uređenja kao i ciljeva kuda bi društveni razvoj u novome dobu trebao ići.
Post je objavljen 15.02.2007. u 15:11 sati.