Polako sam otvorila oči. Trebalo mi je dosta vremena da dođem k sebi. Još uvijek sam bila pas. Dakle to nije bio san. Sve što se dogodilo je bila stvarnost. Malo sam pogledala okolinu. Nije bilo ničega osim gustog drveća čije su krošnje prekrivale nebo iznad mene. Nakon sekunde sam se sjetila gdje sam - Zabranjena šuma. Na drugoj godini sam se izgubila u njoj. To neću nikada zaboraviti. Sve je bilo jednako kao tada, na drugoj godini. Pokušala sam se orijentirati, ali sve oko mene je bilo tako jednako. Pokoji grm, pa red stabala, pa opet neki grm... Potrčala sam, ali nakon par minuta sam se našla opet na istom mjestu (barem sam tako mislila). Odjednom je nešto zašuštalo iz grma pokraj mene. Prepala sam se od pomisli da je vukodlak. No, nije bio vukodlak. Bio je to prekarasan jednorog. Progalopirao je pokraj mene. Isijavao je posebnu svijetlost. Vođena nagonima, potrčala sam za njim. Odjedanput sam ga izgublia iz vida. Jednostavno je nestao. Pomaknula sam se nekoliko koraka unaprijed. Nakon toga je sva šuma nestala. Izašla sam na čistinu. Ponovno sam udisala svjež zrak, za razliku od vrlo vlažnog zraka u šumi. Zapravo kada bolje promislim, nisam znala da postoji čistina u Zabranjenoj šumi. Na toj čistini sve je bilo tako savršeno. Odjednom sam začula zavijanje. To nije bilo kao vučje zavijanje. To je bilo kreštavo u naletima čak i histerično zavijanje. Zvučalo je kao zavijanje - zmaja! To nisam ni stigla dovršiti misao, kada me je nalet vatre okrznuo po leđima. Podigla sam pogled i vidjela ogromnog, smaragdno-zelenog zmaja. Prva pomisao mi je bila bijeg, no odjednom se zmaj srušio na pod. Prišla sam mu, no i ja sam osjetila da me nešto guši. Ponestalo mi je kisika. Slika mi se pošela zamućivati. Po drugi put u ne-znam-koliko vremena onesvijestila. Zadnje čega se sijećam bilo je to kako padam na toplu, zmajevu ljusku.
Post je objavljen 15.02.2007. u 12:21 sati.