Marketing
Paint the sky with stars
Protegnula sam se i ispravila u sjedeći položaj. Pogledala sam oko sebe i shvatila zašto mi je sve tako udobno i mekano. Sjedila sam na blago ružičastim oblacima, ali ne na onima od vodene pare, nego na paperjastim, kao da sam u raju…
Osvrnula sam se oko sebe, ali nisam vidjela ništa osim tih paperjastih oblaka, bila sam okružena njima. Neko vrijeme sam samo tako ležala i osjećala prekrasan spokoj zbog glazbe koja je lagano svirala oko mene…
Dok sam tako ležala vidjela sam bljesak bijele svijetlosti. Svijetlost je bila tako jaka da sam morala rukama prekriti oči, a kad je bljesak prestao opet sam mogla otvoriti oči. Ono što sam pritom ugledalo natjeralo me da duboko uzdahnem i za dršćem, mislim da u životu nisam vidjela ništa ljepše. Bio je to pegasus, krilati konj. Ne znam kojim bi ga riječima opisala.
Dugi slap srebrne grive bio mu je prebačen preko jedne strane vrata, a sezao je sve do njegovih malih kristalnih kopita. Oči su mu bile crne, ali ipak su imale srebrni odsjaj. Krila su mu bila duga i sklopljena uz tijelo, izgledala su kao da ih je najvještiji slikar slikao i protkao duginim bojama. Tijelo mu je bilo snažno i svaki mišić mu se napinjao kad bi hodao. Pogledao me je svojim dubokim crnim očima, očima koje su izgledale kao samo dno oceana.
„Očekivao sam te Keira!“-progovorio je svojim dubokim, jakim i glatkim glasom.
Nisam mogla ustati jer bi me svaki pogleda na njega bacao nazad na oblake.
Drhtavim sam glasom upitala:“ U r-raju sam?“
„Nisi.Još uvijek pripadaš svijetu živih.“
„A gdje sam onda?“-upitala sam ga malo sigurnije nego prije, ali ipak sam osjetila kako mi se tijelo lagano trese od uzbuđenja.
„Tamo gdje želiš biti.“glasio je njegov odgovor. Kružio je oko mene i povremeno zabacio svoju prekrasnu glavu dok mu je njegova svilena griva padala preko očiju.
Nastavio je govoriti: „U jednom si trenutku htjela da te svi ostave na miru. Ja sam tvoja dječja sanjarija, uvijek si htjela letjeti na mojim leđima i tamo si i odlazila kada si poželjela biti sama.“
„Sanjam li?“
„Ne znam.“-odgovorio je i još napravio jedan krug oko mene, a zatim odšetao malo dalje od mene i zatim je ispružio svoja duga i sjajna krila, koja su se prelijevala duginim bojama.
„Nije važno jer sanjaš. Dođi sanjat ćemo skupa!“-rekao je, a ja sam napokon ustala i polako mu prišla. Podragala sam ga po njušci i dotaknula njegova glatka krila.
„Sjedni mi na leđa.“
I on je kleknuo na koljena, a ja sam se popela na njegova duga i jaka leđa. U trenu se vinuo u zrak. Ništa više nisam jasno vidjela. Kao da su zvijezde letjele pored mene i sve vrijeme ovoga svijeta. Povremeno sam vidjela njegova krila duginih boja kao sječu zrak…lagani povjetarac mrsio kosu, a ona divna pjesma odzvanjala mi je u ušima…
„Keira. Keira!“
Očarano sam otvorila oči…
„Seamus?“-nasmiješila sam se kao da sam opijena najslađim vinom…
Posjetite Agathin novi blog
Post je objavljen 14.02.2007. u 21:39 sati.