Marketing
Last breath
Kiša je razbijala mrtvu tišinu, a ja sam sjedio pod prozorom stare kolibice, u svijetlu kamina. Gledao njene oči kako polagano gube onaj život, kakav je nekada u njima bio. Kao da je taj sjaj, sada kamin koji osvjetljuje našu tugu, u noći kojom okončat ćemo ovu tugu, bol..
Izgubili smo bitku, ne ćemo i rat.
Bitka da ostanemo zauvijek zajedno izgubljena je, no ne.. Ne i ona, da ostanemo zauvijek zajedno. Šapat mojih riječi što na njezinu dušu nježno legnu tako da je pomiluju i sklizne. Kao kapljica suze niz njeno bijelo svileno lice. Bijelo joj je lice tamnom kosom omeđeno, crna boja pristajala je njenoj ljepoti, kao kontrast života i smrti. Ona je bila u mome naručju polumrtva dok sam ja samo gledao, gledao plamen vatre u očima kako se gasi.
Pokrio sam njezinu ruku, nisam htio vidjeti to. Kako su nas pobijedili. Izgubljena bitka i pala je moja kraljica, a kralj slomljenoga srca, kraljevstvom ljubavi ne vlada.
Gledao sam je i dalje. Nije bila tužna, kao crno – bijela ruža, samo je mirno stajala i rukom poput latica, zadnji put me dodirnula. Baršunasta krv nas je polila, ja sam bez njezinoga plamena ostao. Suze mi grob iskopaše i srce u njega baciše. Kako samo hladno je unutar groba bez tebe. Bodež kojime poražena je, još na sebi nosi tragove njene tople krvi. Još miris njezine žile. Sjedio sam i dalje miran, moj život bio je kao kamin koji sam gledao. Vatra se polagano gasila. A ja sam znao da tako i život moj. Šapnuo sam samo smrti u rukama: '' lijepo si mi usnula''. I doista, lijepa je bila, čak i mrtva kao i živa. Pogledao sam to slomljeno tijelo u rukama.. Osjetio sam bijes…
Nitko ne mari za nas
Nitko ne pomaže da nađeš spas
Majka i otac tame
O bože pomozi
Ne čuješ naše pozive
Prokletniče oni su nas ubili
A ti si samo gledao
Vladar si boli
Nitko te ne voli!
Ja, mrzim svaki dan
Proveden u vjeri u tebe
Mrzim svaki trenutak znaj
Kada sam mislio da imaš moć
Tišina i tama
Sve su što pomoći će mi
I sladak moj grob
U kojemu ću ležati uz nju
Prokleti te našom smrću
Prije nego zauvijek uz nju usnut ću.
O božje dijete smo bili ljubavi. A otac je otišao, okrenuo nam leđa. Otac nas je udario.
Znao sam da u tami smo rođeni, da u njoj trebamo ostati. Svijetlo koje toliko htjela si
Koštalo nas je vječne ljubavi.
Udarac koji si na dušu dobila danima te tjerao da odeš tamo gdje ja nisam mogao. Nisam hrabrosti imao učiniti to što si sada ti, no uz tebe, sve se usudim.
Mrzim ljubav i mrzim bol, mrzim svaki osjećaj koji mi je dao život moj. Mrzim život i mrzim postojanje, mrzim sve što postoji, mrzim postojati.
Gorčina sada ulijeva se u mene, vinom koje u jednoj ruci držim dok u drugoj si ti.. Gledam te, znam da ovo više nije isti sjaj.. Onaj u tvojim očima i kaminu. Ti si me napustila da padnem tu i dokažem ti ljubav svoju. Evo bodež s miris krvi tvoje u meni je, duboko u meso zario sam oštricu. Utroba mi je probodena, moja ruka krv iz mene baca. I zima mi je.. Moram te i tako hladnu grliti, u nadi da ću se ugrijati. Po prozoru nešto kuca, tiho je.. A kamin polako gasi se. Ugasio se je.
Mjesec je kroz prozor prolio svoje svjetlo. Srebrno i lijepo. A u sjeni na zidu vidio sam vrane dvije.. kao da su tu da ih mjesec umije. Zajedno su na prozoru gledali nas, zajedno su odletjeli i uzeli našu dušu za konačni spas.
Post je objavljen 14.02.2007. u 15:10 sati.