Sada to znam. Nažalost!
Žalosno je što me neki ljudi smatraju glupom... prave me glupom.
Kako sam i rekla jednom dragom prijatelju... puno ljudi mi je u životu prošlo kroz ruke, povrijedili su me i više nego dotična osoba. Ako još jedna odlazi tj. već je u svojoj glavi otišla ja tu ništa ne mogu.
Samo znam da se neću zamarati kao prije, lakše ću pustiti jel je uvijek na kraju stradalo moje mentalno zdravlje. Zato sada držim samo njih par kraj sebe a i za njih nisam sigurna da li će ostati. Mogu se samo nadati, biti JA i ne tražiti više nego što dajem.
A možda i ja budem ta koja će napokon otići od nekih.
Jel to je život. Neki odlaze a neki nove ulaze.
Ali kako objasniti ovim novima da su propustili veliki dio našeg života? Kako ih uputiti u nešto? Jel nakon određenih godina ne bi trebali nalaziti nove ljude nego bi se trebali držati onih starih. Ali nije to uvijek moguće. Jel netko novi gradi život sa tobom sada, od ovog trena... i onda se dogodi nešto što bi stari prijatelj skužio odmah, samo bi te pogledao i nasmijao se. Nisu bile potrebne riječi. A gle, njega nema tu. Zašto? Ne znam. Ali znam samo da odnosi pucaju radi najmanjih sitnica i gluposti. Kada se dogode velike svađe, interesantno je kako se to uvijek riješi, ljudi razgovaraju. A one sitne gluposti, kada se netko bez razloga duri... e tu pukne. Radi bedastoća.
U životu uvijek vlada neka jednakost. Kako je jedno malo, preslatko plavo stvorenje (o kojoj ću napisati post jednom, a sve je začeto na ovom blogu) ušlo u moj život tako je i jedana otišla. To je nažalost tako. Plus i minus!
Uvijek su me živcirale nerazjašnjene situacije. Tip sam što uvijek i sve želim riješiti na mjestu. Ne volim to razvlačiti mjesecima. Želim sve čisto. A ljudi to najčešće ne rade. Ostave, da se slegne, da se ohladi. Pa nakon par mjeseci počnu kao nešto rješavati. Ili bi nastavili tamo gdje smo nekada stali. Ali kod mene je tada kasno. Tada sam ja hladna. A kada se ja jednom ohladim gotovo je.
Davala sam šanse, i dalje ih dajem ljudima. Fleksibilna sam, tolerantna, kužim puno toga. Dat ću sve i uvijek biti tu kada treba pomoći. I neću se davati svima. Jel to ne mogu. Oduvijek imam par ljudi kraj sebe i dajem im sve. I tako je i obratno. Jel imati sto prijatelja po meni je glupo. Niti se svima mogu jednako prepustiti niti to želim. Uvijek sam govorila bolje imati i jednog pravog nego deset lažnih. Kaj nije tako?
Ja sada svoje mišljenje imam... za neke stvari je gotovo... ako se ta osoba ikada urazumi kod mene više nama šanse. Naravno, to ne znači da ne možemo koji puta popiti kavu kao ljudi, biti tu... ali ništa više od toga. Pa zašto? Jel je krenulo od gluposti, nesporazuma, nije pitala za razlog samo je pretpostavila da je tako i odbacila me.
E pa neka je. Ima još ljudi. Dobrih i dragih kojima se treba pružiti šansa.
A tebi Prijatelju moj dragi, hvala! Hvala što si mi ukazao na neke stvari. Samo se nadam da ću imati priliku tebe bolje upoznati. Dobra si osoba i vrijeme je za nove početke, neke nove stvari.
Post je objavljen 14.02.2007. u 11:55 sati.