Na današnji dan prije sedam godina okončana je duga i krvava borba. Pjevalo se tad "Bilo je to na Vlanetinovo..." i "Devet dugih godina, ja bez tvoga imena..." Dan koji će ostat u posebnom sjećanju svih Bad Blue Boysa kada je vraćeno ime Dinamo! Svi koji su borbu osjetili na svojoj koži, ostat će trajno upisani u povijest ove grupe. Posebno čovjek koji je u to vrijeme bio prvi među jednakima. Manje poznati detalji iz knjige, koja na žalost, nije tiskana, iako je napisana već prije šest godina. Goran Kovač Macko...
Tuđmanov ton
Ton kojim nam se obratio predsjednik Tuđman na Trgu bana Jelačića jednostavno nisam mogao razumjeti. I dan danas mi je pred očima to lice i te zapjenjene riječi, otkud mu ideja da su ti ljudi zavedeni, da nas netko plaća, da podrivamo državu i da smo rušitelji Hrvatske. Tuđman nas je uporno pokušavao preodgojiti, objašnjavajući kako je Dinamo nametnut 1945. godine, kada su pokopani Građanski, HAŠK i Concordia. Nitko nije želio ući u bit problema, da je Dinamo za vrijeme Jugoslavije bio izraz otpora, a Franju Tuđmana nisu pokolebale ni poruke “mijenjaj ime Dejanu a ne Dinamu”.
U svom čuvenom pismu, predsjednik je napisao: “I ja sam navijao za Dinamo kao i većina zagrebačkih i hrvatskih, ne samo ljubitelja nogometa, nego i domoljuba, jer je za vrijeme jugoslavenske federacije bio najhrvatskiji klub. Međutim, danas u imenu Croatia imamo tradiciju i nemamo razloga žaliti za Dinamovim imenom, kad smo to ime uzimali kao jedini mogući oblik očitovanja hrvatske svijesti na nogometnim igralištima. Radi vaše pune spoznaje znam da i danas neki politikanti promiču zavjet da vratimo sveto ime Dinamo, zbog toga jer su protiv politike s kojom smo - pod mojim vodstvom - postigli slobodnu i demokratsku, nezavisnu i međunarodno priznatu Hrvatsku...”
A mi smo u Split nosili transparent “BBB za HDZ”, a u Beogradu smo 1989. godine pjevali: “Nek se čuje, nek se zna, mi smo vojska Franje Tuđmana...”
Spomenik
Klub su u to vrijeme vodili Ćiro Blažević i Zdravko Mamić i sve dozvole je potpisao Mamić, on je najzaslužniji što je spomenik i danas tamo. Ćiro se samo čudio i pitao: “Sine, za koga ti to radiš?”
Najveći donator spomenika palim BBB-ima bio je Frano Zelić, naš čovjek iz Düsseldorfa, pomagali su Zoran Gobac iz RK Zagreb i Ivan Čermak. Igrači su davali po 100 maraka, a Igor Cvitanović je pomogao sa 500. Na otvorenju se okupilo 4000 ljudi. Prije toga su policajci u civilu prekontrolirali sve i opomenuli me. “Macko, pazi što radiš, nemoj slučajno pozivati ljude na neki bunt, na Dinamo, drži se spomenika, drži se govora koji si nam pokazao. Pamet u glavu...” Taj spomenik je dugo vremena bio jedini Dinamov simbol na stadionu i kad sam vidio one kranove i dizalice kako ga stišću, bio sam uvjeren da će ga devastirati i izbušiti. I danas on u očima gospode s Pantovčaka ne predstavlja spomenik poginulima, već prkos i inat. Uvjereni su da je to podignuto zbog Dinama a ne mrtvih dinamovaca.
Šušak
Nakon što se 1995. godine proširila priča da je prvenstvo prodano Hajduku, jer Dinamo ionako, zbog kazne, nije mogao igrati u Europi, istukli smo igrače, ali se ubrzo zakotrljala ideja o pomirbi.
Velimir Zajec je forsirao druženje u Zagorju, trebala se odigrati utakmica između uprave i navijača, pričalo se da će doći i Gojko Šušak. Kad smo u Pilama vidjeli sve te silne Mercedese i osiguranje, bilo je jasno da tu neće biti nogometa, već - sastanak.
Gojko Šušak se htio uvjeriti jesmo li doista državni neprijatelji, a iz Pila je otišao uvjeren da smo samo okorjeli nogometni navijači i da ne forsiramo nikakvu politiku. Uprava Croatije nas je prikazivala kao šaku jada koja samo galami na tribinama, kao grupu zaluđenu bolesnim stvarima. Ministre, rekli smo Šušku, mi smo samo za Dinamo, želimo Dinamovo ime, želimo naše transparente, zastave, šalove i nećemo dopustiti da se to s nas skida. Na kraju nam je priznao: “Dok je Franjo Tuđman živ, Dinamo nema šanse, klub će se zvati Croatia. Ali, obećavam vam da se Dinamovi simboli neće dirati. Navijajte za Dinamo, ali bez ekscesa.”
Madrid
Putovanje na utakmicu s Atleticom neću pamtiti samo po beskonačno dugom putu. Godinama sam bio etiketiran kao jugonostalgičar i “esdepeovac” i zato sam s oko 200 navijača otišao na grob Ante Pavelića. Zapalili smo svijeće, vidjeli tamo i Spajićev vijenac, otpjevali hrvatsku himnu i otišli prema stadionu.
Iz Zagreba smo donijeli transparent na engleskom - “Da je slobode i demokracije, bio bi Dinamo a ne Croatia”. Međutim, pola sata prije početka utakmice čovjek iz kluba je tražio od specijalaca da se transparent makne. Kada ga je policajac počeo trgati s ograde, zaletjeli smo se i to je bio uvod u najgore batine u životu. Španjolski specijalci su imali pendreke duge barem jedan metar, pošteno su nas izderali. Ivanu iz Petrinje pukla je koža na glavi, ali, policija je bila spremna i za te stvari. Iza njih su išli bolničari i na živo su šivali rane. Onda se na tribini pojavila žena, koja je govorila hrvatski.
“Policiji je naređeno da vas primirimo, jer smo dobili dojavu od čovjeka iz vašeg kluba da ste vi jedna opasna politička grupa, ubačena među navijače.”
Svuda su nas tretirali kao da dolazi elitna postrojba IRA-e. Tako su nas dočekivali u Budimpešti, Zürichu, Madridu...
Rušenje fantomskog imena HAŠK...
U najtežim danima na Dinamovom pročelju visjela je tabla “HAŠK Građanski”, koju je novinar Srećko Jurdana prozvao “sportskim Frankensteinom” i uz to ime se nitko nije mogao emotivno vezati. A tada moćni Antun Vrdoljak je grmio: “Ništa ne razumijem. Pjevaju - Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, a sekundu kasnije traže povratak partizanskog imena. Tko hoće povratak Dinama, taj se zalaže i za povratak Socijalističke Republike Hrvatske i svi ti mogu ići u partizane...”
BBB-i su nekoliko dana kasnije odgovorili letkom: “Srušit ćemo fantomsko ime HAŠK Građanski, koje su nam gospoda Vedriš i Vrdoljak i ostale bivše komunjare iz HDZ-a priskrbili. Srušit ćemo tu avet da to ne bi to morala trpjeti i naša djeca.”
11. ožujka 1993. godine zapaljen je maksimirski stadion, ali, borba za ime trajala je još šest godina... (Iz Mackovog dnevnika)
Post je objavljen 14.02.2007. u 09:16 sati.