Pregled posta

HAMLET: SITNA AFERA U OBLAČNOM ELSINORU!

Gospel according to Shakespeare

Pooka


Isus naš dragi Krist je imao trideset i nešto godina kad je položio svoj život na (uh, kako kriva riječ) oltar beskompromisnog odjebavanja idiota i zlotvora.
Hamlet, njegov crni doppelganger, bio je navodno baš tih godina kad je položio svoj život na daske koje život znače i ne daju mu (životu) da ga idioti i zlotvori odjebu baš tako lako.
Hamlet, sin Hamletov, izgubljen među stvarnostima, neodlučan zbog odluke da zabije 'an ever fixed mark', referentnu točku za koju bi se mogao uhvatiti i prozvati stvarnim ono što ga izjeda iznutra kao crvi mrtvog psa pod blagoslovom plodotvornog sunca, onu 'Hic at ubique' sumnju da nije dostojan prave istine.
Hamlet, svrgnuti kralj koji nije ni mogao biti svrgnut jer nikad nije ni bio kralj, ipak svrgnut sa prijestolja-znaka koji nema referenta, samo svrgnut, pasivni subjekt bez atributa, bolno svijestan slijepog subjektiviteta svog pada.
Na aktivnost ga tjera duh oca Hamleta, sablasti kojoj ne zna porijeklo, koja može biti glas sa neba ili glas iz pakla, glas pravednika zatočenog između života i smrti ili glas zla, demona okuženog prokletstvom.
Ako je Isus bio siguran u svoju vjeru i nije mu trebao dokaz u vidu čuda kojim bi se, kao mentalnom štakom, odbranio od kušnje, Hamlet je izgubljen u potrazi za dokazom, zbunjen i nesiguran pred čudom sablasti svog oca.
Ako Isus uspostavlja sebe kao svog oca, Hamletov otac uspostavlja sebe kao Hamleta.
''Seem, Madam? Nay, it is, for I know not seem...'' – odlučan je mladi Hamlet u svom prkosu prema svemu što nije 'particular', prema svemu što nije individualno i posebno.
A onda na scenu stupa duh nesigurnosti, sablast simulacije, kod za dekodiranje truleži u kodu države Danske, simulacija stvarnosti izrečena ledenim dahom utvare bez referenta.
Ako je Isus bio dovoljno jak da uspostavi istinu svojih načela svojim prepuštanjem padu, Hamlet je toliko oslabljen teretom svog svrgavanja da svoju istinu pokušava uspostaviti simulacijom simulacije, predstavom u predstavi. I to mu ne uspijeva, šok njegovog strica pred simulacijom ubojstva svog brata još uvijek je indicija, koroboracija, razumna sumnja. Ali ne i istina.
Ako Isus iskoračuje i postavlja se između bludnice kojoj prijeti kamenovanje i onih koji joj prijete kamenovanjem, ako svoju vjernost ženi uopće uspostavlja poništavanjem preljuba kao grijeha koji se može sprati samo tako okrutnom smrću, ako preljub premiješta sa djela na želju, sa učinjenog na motiv, ako izdaju stavlja u misli kojima nitko nije imun, a ne u konkretne sudbine, ako ženu izjednačuje sa muškarcom i tako poklanja sebi njenu vjernost, Hamlet, naprotiv, pasivno sudjeluje u Polonijevom igrokazu i dopušta da mu izmakne i taj nagovještaj stvarnosti, ljubav i vjernost jadne Ofelije, jedinog lika potpunije izgubljenog u Elsinorskoj tragediji. Tjerajući žensku plodnost i vjernost u samostansku jalovost i izdaju, Hamlet se gubi u onoj najgoroj od svih ljudskih osobina, samozadovoljnoj orgiji samosažaljenja. Više ne traži dokaz stvarnosti, on sad uživa sakupljajući tragove njene nestalnosti.
Dok Isus uspostavlja stvarnost, stvarnost uspostavlja Hamleta.
Isus umire za krvavi ideal koji Shakespeare karikira u sonetu 116 – 'Love is not love which alteration finds... star (...) whose worth is unknown, thou it's hight be taken'.
Hamletov je sramotni pad ejakulacija u sonetu 129 – 'The expense of spirit in a waste of shame, is lust in action...'



Nedostižni ideal beskompromisne vjernosti i poraz pred požudom samokažnjavanja. Isusova bludnica odlazi živa i zdrava, uz savjet da više ne griješi, Hamletova Ofelija tone u ludilo i utapa se u potoku, uz savjet da ne rađa griješnike. Ako je Isus imao učenike koji su ga izdali, iznevjerili ga, posumnjali u njegovu istinu baš kad je on tu istinu zauvijek uspostavio kao stvarnost, kad ju je pretpostavio vlastitom životu, Hamlet je imao Rosenkrantza i Guildersterna, svoje vjerne prijatelje koji ga izdaju ne znajući to, koji su ga iznevjerili, posumnjali u njegovu istinu jer je on raspušta ludilom kojim se brani od agresivne simulacije stvarnosti koja ga polako počinje osvajati i rastvarati u kralja ništavila – 'King is a thing of nothing'.
Ako su Isusovi učenici imali mogućnost prenošenja njegove stvarnosti u budućnost, Rosenkrantz i Guilderstern su umrli čim su bili 'sent for'.
'Heads, heads, heads, heads, heads'... Stoppardov ritam nemoći zapečaćene znakom skrivene stvarnosti... 'Rosenkrantz and Guilderstern are dead'.
Suočen sa samim fenomenom smrti, lice u lice sa mrtvim Yorickom, Hamletu se diže želudac zbog smrada ljudske prolaznosti, on se prepušta lamentacijama o izgubljenim čarima osobnosti dvorske lude čiju lubanju drži u ruci.
Iz iskopanog, novog groba gleda ga Isus-grobar, čovjek koji ne ukopava ljude nego mrtvace, čovjek kojemu je jasna sva jalovost parazitskih stvarnosti kojima se ljudi maskiraju u strahu od dužnosti uspostavljanja svojih stvarnosti očišćenih od svih atributa prolaznog, zemaljskog.
Ako Isus poziva na odricanje od svojih roditelja i prihvaćanje njegove stvarnosti kroz uspostavljanje svoje osobne stvarnosti, slobodne od uvjetovanosti, dovoljno zrele da ne traži opravdanja ni u ocu, ni u majci, ni u Farizejima, ni u rimskom caru, Hamlet poražen stvarnošću koja je ubila Polonija i Ofeliju, stvarnošću koja ga šalje na pogubljenje u Englesku, konačno optužuje svoju majku za incestuoznost začaranog kruga vlastitog nemoćnog samosažaljenja sposobnog samo za konačnu autodestrukciju.
Laert, još jedan od tragedijom simulacije poraženih likova, pristaje na osvetu, pristaje baš na ono što Hamlet priželjkuje kroz cijelu dramu, osvetu... osvetu kao izraz potpune uvjetovanosti vanjskim, prošlim, stranim... kad Isus okreće drugi obraz to nije mazohističko prenemaganje već prekid niza uvjetovanosti, iskorak u novo, ponosna spremnost da uspostavlja stvarnost, a ne da bude njom uspostavljen. Okretanje drugog obraza nije pasivno prepuštanje na milost i nemilost zla, kad Isus kaže da volja njegovog oca (stvarnosti u ime čijeg uspostavljanja on govori) nije da se jednom od malenih, jednom djetetu dogodi išta loše onda je to poziv na zaštitu nemoćnih.
Laertova i Klaudijeva urota kojom se Laert osvećuje za smrt sestre Ofelije, okreće se protiv njih samih i stavlja Hamleta u položaj da konačno djelom poprati svoju želju za osvetom. Ali na koji način? Već potpuno odvojena od svog referenta, elsinorska simulirana stvarnost potpuno upravlja sudbinama svojih tragedijom ispranih likova, svedenih na puke znakove koji nemaju veze sami sa sobom već samo sa drugim znakovima bez sadržaja. Osveta, kao izraz potpune uvjetovanosti čovjeka okolnostima, postaje autonomna i ne bira svoje žrtve. Klaudije, Gertruda, Laert i Hamlet... svi oni pogibaju u zadnjem trzaju pobiješnjele stvarnosti, gotovo slučajno, kao nekakve kolateralne žrtve.
Hamlet ne ispunjava zahtjeve sablasti svog pokojnog oca, on ne ukida stvarnost uspostavljenu ukapavanjem otrova u uho svog oca, on posljednjim trzajem samouništenja kao jedinog načina ukidanja vlasti pomahnitalog demona lažne stvarnosti, skoro u padu ubija svog ujaka bratoubojicu.



'Ostalo je tišina'... 'Ostatak je tišina'... 'Ostala je tišina'... to su prijevodi zadnjih riječi mladog Hamleta. Bilo bi pretjerano očekivati od ljudi kao što je to bio Josip Torbarina, čovjek koji je svu kompleksnu ljepotu višeznačnih riječi Shakespeara uspio prebaciti u hrvatski izraz, a da ona zadrži svoju neodoljivu privlačnost... bilo bi nepravedno očekivati od nekoga takvog da dopusti sebi nešto slobodniji prijevod... 'Odmor je u tišini'... ili možda – 'Oslonac je tišina.' Oslonac, nešto čvrsto, 'an ever fixed mark', referentna točka oko koje se gradi stvarnost kojom se može manipulirati... oslonac, onaj referent tako mahnito tražen tijekom cijele tragedije, onaj 'in apprehensin how like a god' referent na kojeg bi se znak-ime mladog Hamleta pozvao i uspostavio stvarnost koja ga ne bi progonila sumnjom do same smrti. 'The rest is silence.' – konačni oslonac je tišina, jedini izlaz iz poniženja životom uvjetovanim nastranom stvarnošću... tišina samoponištenja je jedino što mladi Hamlet može sa sigurnošću nazvati stvarnim.
'It is finished!' – zadnje su riječi Isusove prema Evanđelju po Ivanu – 'Svršeno je!' – rekao je čovjek koji je svojim krajem, svojim izborom smrti u ime istine uspostavio oslonac koji će se kao moralna vertikala protezati cijelom budućom poviješću.
Na kraju 'Life of Brian', Monthy Pythonove 'pasije i dodatnih potpuno drugačijih stvari', pojavljuje se 'Suicide Squad', grupa ljudi koji sami sebi oduzimaju život u ime razapetog Briana. Samoukidanje samoubojstvom kao jedinim preostalim izborom dijametralno je suprotna nezamislivoj snazi volje kojom se netko po cijenu vlastitog života usuđuje promijeniti tijek stvari, uspostaviti novi poredak na kojem se može graditi nova stvarnost, prekinuti niz uvjetovanosti i iskoračiti iz nesigurnosti na najčvršće zamislivo tlo stvarnosti uspostavljene na način da se referent ne može odvojiti od svog označitelja, stvarnosti u kojoj je čovjek svrha, a ne sredstvo, stvarnosti u kojoj čovjek može biti velik koliko god to želi, stvarnosti u kojoj su svi odgovorni za svakog i svatko je odgovoran za sve.
Hamlet je vidio nešto proročansko u padu vrapca, Hamlet nije Isus, on je čovjek kao i svi mi, zarobljen košmarom uvjetovanosti, nemoćan i sam, prevaren i izdan... čovjek koji je ipak izabrao 'To be' , a ne 'not to be', svjestan ljudske savijesti koja nije igračka vremena, koja nije 'time's fool...that within it's bending sickle's compass come', ljudske savijesti jasne svima nama, siromašnim ili ne duhom... ljudske savijesti koja nije predviđena da pokorno služi zemaljskim okolnostima pa makar jedini oslonac za svoju izvanvremensku prirodu našla u tišini samouništenja. Hamlet nije poražen, on je porazio samog sebe. Baš kao što Isus nije pobijednik, on je puno više... on je pobijedio samog sebe.
Isus ili Hamlet? Sonet 116 ili sonet 129?
Od svih ljudi prema kojima osjećam veselo poštovanje i kojima se uz smiješak divim, od svih ljudi koji me održavaju u stanju radikalnog optimizma, Shakespeare je daleko najveći zajebant. I najljepši je. Najljudskiji.
Tako da umjesto izbora između ova dva lika koji su umrli jer nisu mogli pretpostaviti život savijesti, ja izabirem zadnje riječi iz Shakespearovog golemog opusa, riječi Prospera iz Oluje, čarobnjaka, scenarista i redatelja stvarnosti:

'As you from crimes would pardoned be
Let your indulgence set me free.'

O auktoru



Paul Falcone Poole, Tempest, 1856.

...look in Dead Souls for an authentic Russian background as it would be to try and form a conception of Denmark on the basis of that little affair in cloudy Elsinore.


Does anyone know of fictional texts in which Nabokov is
mentioned/appears as a character?

This is a note on Nabokov's appearance in two recent short
stories. The first is Ellis Sharp's "Tinctures, Stains, Relics", in
his collection _The Aleppo Button_ (London, Malice Aforethought
Press, 1991). The narrator of this story has a tendency to comically
mix up the lives of famous with not-so famous people (his biggest mix-
up is between Charles Fort and Karl Marx, to each of whom he
attributes the other's works). This tendency explains the following
paragraph (pp. 75-6):

I have the impression Lenin might conceivably have written
something of real worth had he not been knocked off his bicycle
and killed by a motorist near Juvisy-sur-Orge in the autumn of
1909. Another devotee of Fort's work was Trotsky, a long-
forgotten Russian exile who was captured in Petrograd by
the Provisional Government and killed in ambiguous
circumstances at the end of August 1917, after the successful
coup by General Kornilov. (There is even a story that Vladimir,
son of V.D.Nabokov - the Minister killed in the bungled
assassination attempt on Prime Minister Miliukov in March 1922
- had a hand in the killing, but it must be said that this
seems unlikely. Nabokov Junior, a minor comic novelist, cannot
help us here: he died in May 1940 when the _Champlain_ was
torpedoed off the French coast by a German submarine.)

(Nabokov senior, a leader of the Kadet Party, is incidentally
portrayed scathingly throughout Trotsky's _The History of the Russian
Revolution_ [3 vols., London, Gollancz, 1932-3].)



The second story is my own "Fog? Did You Say Fog?", in Mac Daly
and Ellis Sharp, _Engels on Video_ (London, Zoilus Press, 1995). This
story is narrated by Sigmund Freud, who has been summoned to Elsinore
by King Claudius to psychoanalyse the latter's step son. Hamlet keeps
failing to turn up for their appointments, however, and Freud is left
to wander the castle, where he meets, among others, Vladimir Ilyich
Lenin, who is on his way to Russia via Sweden and Finland. Lenin
tells him that Hamlet is "out raising sprits". The following is from
p. 145:

Hamlet crashed through the door in a condition of euphoria.
"Oh, Vlad!" he gestured. "Oh, Ziggy!" he added clamantly. "Oh ...
VLADIMIR NABOKOV!"
I looked aside at Vladimir, whose face wore a
sinking expression. "Not me," he affirmed. "Another Vladimir."
"The ghost of NABOKOV, huge and sullen and angry, rising
from sulphurous and tormenting flames! _Hamlet!_ he hailed me.
_Haaaaaaaamlet! What the fuck are you doing in a short fiction
with Freud and Lenin? If thou hast nature in thee bear it not,
but get back to chapter seven of my_ Bend Sinister _where you
belong! Taint not thy mind, nor let thy soul contrive against
me more! Move your arse and move it pronto!_ And so, my
friends, I must fly!"
"You bloody potato-head, Hamlet!" Lenin railed, getting
to his feet. "Don't you realise Nabokov is simply shitting
himself on account of the incipient Russian revolution? He
wants you back in his novel so that you can't be here to
guarantee me safe passage through Denmark! Has nobody told you
that you aren't even the hero in chapter seven of _Bend
Sinister_?"
Hamlet looked indignant. "Me? Not the hero? Who is?"
"Fortinbras!"
"What?"
"Yes."
"That's ... that's ..." For a moment Hamlet was genuinely
lost for words. "Why, that's just _awful_."
Lenin let this sink in. Just as Hamlet's resolve seemed to be
evaporating he offered a lifeline. "If you want to be of some use,
why don't you go to the Scylla and Charybdis chapter of Joyce's
_Ulysses_?"
Hamlet asked, "Will I be a hero there?"
"Of sorts," said Lenin. "Joyce will give you a uniform, a
modern military training, and a maxim to live by: _Khaki Hamlets
don't hesitate to shoot_. Then you could come to Russia with me."
Hamlet put a hand to his head. "I'll need time to think
about that one, Vlad," he said.

Neither book is distributed in the U.S., but both (in paperback)
can be obtained by mail order from Zoilus Press, London. Anyone who
wants more details should contact me.
I'll happily send "Fog? Did You Say Fog?" by e-mail to anyone who
wants it - again, drop me a note.



Post je objavljen 13.02.2007. u 23:22 sati.