jednom negdje je živio dječak zvan jovanka đizis.život mu bješe nadasve uzbudljiv.ujutro bi popio šalicu ČAJne paštete što bi izazvalo uobičajenu pojavu prdeca nakon čega bi se 20ak minuta hihotao sam sebi pri čemu bi ga njegov čiča Tihomir gađao zubalom. oko pola pet bi poručao žgance na slamčicu,uplatio 5 kuna u dobrotvornu organizaciju "Prekinite nasilje nad životinjama! I Paško Patak je samo čovjek!".
u neodređeno vrijeme bi otišao u školu gdje bi vrijeme proveo sagledavajući svoj život što ne bi trajalo više od 5 minuta te se vratio doma u tačkama,gurnut niz liticu od svojih prijatelja...njegovu socijalnu prilagođenost još više pokazuje činjenica da mu od sumraka do zore kroz prozore stižu...cigle...
jednog dana ga je čak i pogazio parkirani auto ali to je sasvim druga priča...pouka ove basne jest ta da čak i najveći luzeri mogu uspjeti u životu(a najvjerojatnije i oće) te makar naš jovanka đizis nikad neće prasnut neku trebu on je svejedno veoma uspješan te i dan danas sjedi zdesna ocu te će doći suditi žive i mrtve...
...za one koji slabije kopčaju,ovo je priča o đizisu te ako nekome to smeta može ljepo poljubit moju crnačku guzicu!...peace
da rasta sistr Šljiva koja ne voli babylon system,te u tom nevoljenju se dobro slaže sa rasta manijakom!
rasta maniječe,nije li tako?mudro zboriš,mudri manijače...
Post je objavljen 13.02.2007. u 21:13 sati.