Valentinovo... famozni „dan zaljubljenih“, dan na kojeg se trosi brdo novaca, jos vise vremena, zivaca i volje. A sto je s nama drugima, koji nismo zaljubljeni niti to kanimo biti samo zato jer se blizi taj dan? Zar smo mi manje vrijedni, i toga dana ne zasluzujemo paznju svojih bliznjih koji jesu zaljubljeni? Toga dana skoro necemo ni postojati, jer ce svi biti zaokupljeni prepricavanjem kako im je voljena osoba poklonila to-i-to, na taj-i-taj nacin izjavila ljubav, kako su se osjecali posebno i voljeno... A zasto? Zasto bi se tako trebali osjecati samo za Valentinovo? Zasto se zaljubljeni ne bi mogli medjusobno darivati i bilo koji drugi dan, vec bas 14.2.?
Osobno nemam nista protiv zaljubljenih parova iako mene ljubav u zadnje vrijeme zaobilazi u siroku luku. Ali na taj poseban dan, kad je naglasak bas na ljubavi, ja padnem u bed... I to bed koji me onda drzi jos par dana nakon toga. Zasto se onda osjecam tako jadno, usamljeno i lose? Zasto ja moram biti tuzna, umjesto da se s prijateljima salim na racun svoje slobode? Ne razumijem... Kao da taj dan postoji bas zato da te ili usreci dokraja, ili pak unisti dokraja. Ako si u sretnoj vezi, predivan ti je, provedes ga s onim kojeg volis i nema sretnije osobe od tebe. A ako nisi u vezi, pocnes se pitati sto s tobom ne valja, kako to da jos uvijek nisi upoznao osobu koju ces zavoljeti, zasto bas ti moras biti sam. Zanima me ako se i vama po glavi motaju slicna pitanja ili sam jedina koja tako zabrijava??
Ne znam, mozda je stvar u tome da nikad jos nisam bila sretno zaljubljena na Valentinovo. Mozda me i zato za taj dan vezu samo negativne misli, emocije, sjecanja... Mozda ce se stvari promjeniti kad upoznam osobu kojoj nece biti stalo samo do toga da me povrijedi, vec stalo do mene, onakve kakva jesam. Mozda, mozda... Puno je mogucnosti, a vremena je sve manje... Ovaj ce dan zaljubljenih (znaci ne i moj dan) proci kao i svaki prije njega. A do slijedecega... puno se stvari moze dogoditi.
Post je objavljen 13.02.2007. u 17:00 sati.