Vjerujući u ljubav na prvi pogled potrčala sam za tim jednim pogledom. Jedan jedini pogled bio je dovoljan da me strpa u Vrapče ili neku sličnu ustanovu. Nisam više o ničem razmišljala, ni kako ću stići obaviti i naučiti sve što sam si isplanirala za danas, ni da držim vruću kavu u ruci koju sam prije samo par minuta na silu izvukla iz automata(morala sam 3 puta nogom udariti u njega, no o bolovima se nije dalo govoriti) jer sam ujutro zaboravila svoju dozu. Trčala sam za tim jednim osmjehom koji sam jedva i primijetila jer su prozori tramvaja u kojem je sjedio bili jako zamagljeni. I tako sam trčeći za tramvajem mislila o bivšem profesoru i tjelesnog koji mi je govorio da se za dečkima ne trči, već samo za tramvajem(i na tjelesnom, naravno). U ovom slučaju sam imala izgovor za trčanje za dečkom, bio je zapravo u tramvaju, tako da sam trčala za tramvajem a ne dečkom, ili tako nekako.
Znala sam da je sudbina ovog puta na mojoj strani jer je prometna gužva bila za poludjet tako da se tramvaj svako malo zaustavljao i pružao mi određenu prednost. Prvi put sam u životu osjetila da je sve na svome mjestu, da je to ona ljubav na prvi pogled koja me je gledala tako nježno i tako, pa, s ljubavlju.. Prvi put sam imala osjećaj da je sudbina, zapravo, na mojoj strani i da se ne poigrava sa mnom kao inače. Da, da, sve je bilo kako treba, osim što je vani bilo hladno za popizdit!!
Napokon sam došla do stanice. Tramvaj se zaustavio i još jednom sam u prolazu uhvatila onaj poznati blagi smiješak. Osjetila sam nešto lijepo oko srca (ili možda malo niže dolje). Uglavnom, popela sam se u tramvaj i umjesto da sam ušla na zadnja vrata, gdje je ON sjedio, ja sam idiJot ušla na prednja kako bih glumila poštenog građanina i platila kartu. Nisam znala ni u kom smjeru tramvaj ide ni ništa, tako da sam odlučila sići na njegovoj stanici ma gdje to bilo(a za natrag ću se već nekako snaći, pa za čeg postoje mobiteli?!). Sada sam se morala gurati(kava mi je ispala dok sam trčala)kroz prepun tramvaj ne bih li mu došla što bliže. Nisam znala što bi u sljedećem trenutku, što da napravim u trenutku kad ga vidim i stanem pokraj njega.. Nisam bila tip cure koja će započeti neki razgovor s nepoznatom osobom. Ali ovaj put nisam marila za ništa. Bila sam puna entuzijazma, puna pozitive i odlučila sam krenuti u napad jer se ovakva ljubav, ljubav na prvi pogled ne događa svaki dan. Gurala sam se do zadnjeg dijela tramvaja. Čula sam kako mi ljudi psuju iza leđa ali me ni to nije smetalo. Usput sam vidjela svoj odraz na jednom od zamagljenih prozora(koliko bakterija i dugih sranja je bilo na tim prozorima, fuj!!). I što sam vidjela?! Užas!!!! Kosa mi je bila skroz raščupana, olovka za oči razmazana, obrazi jako, jako rumeni a kava koju sam držala mi se prolila po kaputiću. No, ništa zato.. Pokušala sam izvući najbolje: kosu sam začešljala rukom(prije toga sam morala izvući ruke iz rukavica i rukavice spremiti u džepove što je u ovakvoj gužvi bilo gotovo nemoguće), olovku sam malo popravila s dva uspješna poteza prstom a mrlju sam prekrila ionako predugim šalom. Dok sam došla do zadnjeg dijela tramvaj se naglo zaustavio i bili smo na drugoj stanici. Skoro sam pala ali ljudi koji su se stiskali oko mene su zaustavili još jednu sramotu. I napokon sam ga vidjela. Muka mi se isplatila.. Za takav osmijeh vrijedi platiti i kemijsko čišćenje za kaputić i sve drugo! Znala sam: to je to. Te oči, ti zubi, to......me je gledalo s druge strane prozora. Neeeeeee!! Izašao je!! Baš na ovoj stanici!! Sudbina se opet samo poigravala sa mnom. Imala sam osjećaj da gubim sve konce iz ruku. Nije trebalo tako biti, trebala je to biti ljubav i trebali smo se upoznati i ići na kavu i vjenčati se i imati četvero prekrasne djece koja bi pokupila njegove zube i moje oči. Imao je jaknu boje mog kaputića.. Sve se tako lijepo poklapalo.. Sjela sam na prvo slobodno mjesto(za koje sam tek poslije shvatila da je bilo jako čudno što sam ga u takvoj gužvi uspjela pronaći) i sva utučena gledala kroz prozor. Vidjela sam da gleda prema tramvaju, gledao je u mene i smijao se. Nije se više smješkao, sada se smijao. I njegova prekrasna kožna rukavica se podigla u zrak i njegova ruka se podigla u zrak i mahnula je. On je mahnuo.. I gledao me je u oči i smijao se.. Joj, pa meni je mahnuo. Nabacila sam najljepši osmjeh(čak nije morao biti ni umjetni) i odlučila da se sudbina više ne smije petljati. Ovaj put ću ja uzeti stvar u svoje ruke(kao da to nisam već i prošli put napravila i kako je ispalo?!)!
nastavak slijedi...
Post je objavljen 13.02.2007. u 10:25 sati.