Svijet nije vazan,
ne,nije.
Više me ne dira,
taj okrutan svijet,
nemože me povrijediti.
Postala sam kamen.
Tuđu patnju osjećam,
al svoju
ne.
Ali,u svojoj
ravnodušnosti,
nisam vidjela
da moja duša
propada,
nestaje,
gubi se u
ovom svijetu,
i ona će
postati
još jedna
izgubljena duša
koja nema koga
voljeti...
I već osjećam
smrad
propadanja duše.
Ništavilo,koje proždire
moju
dušu je
jedino
što osjećam.
Sve ostalo
je propalo
u bezdan
gdje nema
sreće,
ni ljubavi...
Osjećam se
isprazno,
samo propadanje,
i gorki smrad
raspadanja
osjećam kao
užarenu oštricu
koja mi sječe
duh.
Ništa se nemože,
nitko nemože pomoći,
sama sam,
sama...
Post je objavljen 12.02.2007. u 22:08 sati.