Tihi "dong" sa laganim trzajem od kojeg su mi prošli žmarci kroz vrat najavio je završetak našeg puta. Vrata lifta odlučila su otići iz našeg vidokruga uslijed čega su za sobom ostavila prazan otvor i, zapravo, efekt kao da su se otvorila.
No, tko zna što vrata lifta duša rade kad stvaraju takav privid otvaranja još dodatno popraćen uzmicanjem u stranu? Nepouzdani izvori govore kako, između dviju uzmicanja, svoje preostalo raspoloživo slobodno vrijeme provode u obližnjem baru obilato napajajući svoju sudbinu jeftinim paklenim koktelima. Opet, sve su to samo gole pretpostavke (negdje u umu vidim zaparenu kupaonicu nekog internata prepunu bljedunjavih pretpostavki kako golišave trčkaraju uokolo), i nitko zapravo ta vrata nije vidio na piću niti ih počastio čime, tako da, kada nam nestanu ispred očiju, još uvijek postoji mogućnost kako su prisutna, tu pored nas. Priznajem, vođen tim mislima napola naćulih uši ne bih li čuo vrata kako mi potvrđuju "da, tu smo", i zato sam odjednom klecnuo na pod spotaknut onime što sam napola htio čuti, a napola se tome niti u ludilu nisam nadao, ili možda jesam:
- Da… tu smo. – ali je ovaj puta to bio Maurice.
- Gdi to? Kam smo to ve došli?
- Vrit susjeda, vrit. – rekoh poluglasno.
- Kaj ste rekli gospon Gabriel?
- Rekao sam da smo došli vrit.
- Pazi kako se izražavaš! – Janja, naravno…
- Što je opet? – E, ovaj glas, osim njegovog autoriteta zaista nisam očekivao.
- Oooo, evo i svekra sa velikim "S"! Kako gospođa? – i naklonih se.
- Gabriele! – taj đavolji sjaj u očima je jedini, jedinstveni i neponovljivi, naravno, kako i ne bi bio, kada je od "The Đavla Himself" i nosi sve oznake reg.zašt.znak i ostalo i tko ga koristi plaća naknadu po jedinici pogleda. – Tako mi je drago što te vidim! – nastavi, nakon kraće stanke koje je uključivala procjenu situacije, procjenu akcije i reakcije i sve ostalo, a uzrokovano pojavom gospođe Jebedić. Krenuo je prema njoj. Napola sam se pripremio na niz šokantnih spoznaja na Jebedićkinom licu, na nevjericu, na padanje u nesvijest… Razdragano joj je uzeo ruku i spustio cjelov:
- Gospođo Jebedić! Vas mi je posebno drago vidjeti ovdje! Dugo vas nije bilo!
U životu postoje trenuci koje se da opisati kao mješavinu osjećaja koja izlazi na vidjelo dok a) u trenutku kad klizite preticajnom trakom, umjesto u petu prebacite u rikverc odnosno b) dok očekujući prazan prostor glavom bubnete u staklo koje dva kretena prenose preko ulice ili pak dok c) umjesto prema dolje, izlazeći iz stana krenete po stepenicama prema gore, i potom zakoračite u prazninu sa petnaestog kata i d) sve skupa navedeno.
Gore navedenom dodajte prstohvat sušenog ogromnog iznenađenja (surprizikus mazafakerikus), žličicu grcanja sa dodatkom četiri miligrama gušenja i pet stotih dijelova zaprepaštenosti, promućkajte i prolijte mi na glavu, što je neopreznije moguće. Ako ste unutra stavili pola sante leda i krpu za pranje podova, efekt će biti jednak onome koji je bio na vrhuncu kada sam slušao ono "Dugo vas nije bilo!"
- E, pa da, dragi moj Lucifere, što ćete, vremena malo, posla puno i nikako da smognem trenutak da skočim do vas.
Okrenuo sam se prema Mauriceu i upitno ga pogledao, usput opipavajući jezikom dobro ugriženi obraz, za što ne znam kada je nastalo, da li u liftu kada sam vožnju nastavio jecajući ili sad. Maurice je samo slijegao s ramenima. Pogledao sam Janju. Ona me nije niti gledala, no, površnom procjenom, budući je prihvatila očevu ispruženu ruku i objesila mu se o nju, na isti način kao i Jebedićka s druge strane, imao sam dojam da se obje žene izvrsno zabavljaju, a ako to još rade i na naš račun, i to čitavo vrijeme, time im je zabavnije.
Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom "Jesmo te, ha?"
Post je objavljen 12.02.2007. u 20:44 sati.