Pogledao sam pred kojih tjedan-dva vrlo zanimljiv film na tv-u. Radilo se je o čovjeku koji postane žrtva rasističkih napada, konkretnije antisemitističkih jer izgleda kao Židov. To što je protestant, napadačima nije puno značilo (kao što im ne znači puno ni činjenica da je svaki čovjek čovjek i ni da zaista je Židov, ne bi ga trebalo napadati). On osobno nije imao ništa protiv Židova, ali nije bio ni posebno za jer se nije htio opirati mnoštvu koje ih je htjelo protjerati. Recimo da se je držao sa strane. Kad su počeli napadi na njega, nije mogao vjerovati da se to događa. Vjerovao je da to što nije Židov znači da bi ga trebali pustiti na miru. Tek pred kraj filma je shvatio da to napadačima uopće nije bitno, pa se je prestao braniti argumentom «Ja nisam Židov», nego se je jednostavno počeo braniti. Ako bude repriziran, pogledajte. Ne, nitko me nije napao, nemojte se bojati, ali sam osjetio kako je biti «u koži» onih koji su često žrtve predrasuda. Sad ću vam ispričati što se događalo.
Suputnica je bila zauzeta, Mata Hari je bila na putu, a u kinu su puštali filmove nominirane za Oskara «preko reda». Triple i ja smo odlučili ići na film «Kraljica». Dogovorili smo se naći pred kinom standardnih 15 minuta prije predstave. Ja sam kasnio 5 pa kad sam došao, Triple je već bio tamo i pričao s jednim parom u srednjim tridesetima. Kad sam im prišao, predstavio me je kao dobrog prijatelja, a njih kao bivšu kolegicu s posla i njezinog supruga. Ćaskali smo par minuta o njihovom poslu i potom ušli u kino: oni na balkon, mi u parter. Osjećao sam se nekako čudno, ništa konkretno, ništa neugodno, ali čudno.
Ja: «Triple, imam pitanje, malo sam se čudno osjećao vani. Ne znam zašto, ne mogu to uopće obrazložiti, ali imao sam snažni osjećaj da ono dvoje misli da smo gey par.»
Triple: «Baš sam ti to htio reći! I ja sam imao isti osjećaj. Pitam se, zašto bi to netko tako pomislio. Mogu li dva mladića naših godina uopće više otići zajedno u kino da ih ne tretiraju kao homoseksualce. Prije 4-5 godina se to ne bi dogodilo. Možda ne bih trebao nositi ovaj metroseksualni šal jer…»
Na to se starija gospođa, koja je sjedila do nas, ustane i ode sjesti na puno lošije mjesto na kraju reda. Gledali smo je u čudu.
Možda je sve bilo samo umišljeno. Možda smo oboje krivo pomislili da nas tretiraju kao da smo par, možda gospođa ne voli sjediti u sredini sale s ravnim pogledom na platno, nego više voli gledati sa strane… Možda. A možda i ne.
Post je objavljen 12.02.2007. u 15:52 sati.