Vratila sam se doma... nije me bilo od petka popodne.
Nigdje posebno nisam bila... mislim kod nekog momčića ako to mislite. Bila sam kod Mimi. I bio mi je jedan od najboljih vikenda ikada.
Cuga, zajebancija, jebeni ljudi. Sve je bilo super.
I spoznaja da me ta cura tako dobro poznaje da joj malo toga promakne kod mene.
A tako je i obratno, i koliko god se ona trudila sakriti neke stavri od mene ne može jel ju odmah skužim. Nadam se samo da će uskoro naći ono što već duže vrijeme traži u životu i da će biti sretna.
Sinoć navečer zove mene stari na mobitel.
On: Di si ti?
Ja: Kod Mimi?
On: Kod Mimi? Aha!!! Kada češ doć doma?
Ja: Pa ( naglasak na ovaj "pa" ) danas, valjda!!!
On: Dobro, samo pitam, mogu i ja znat di si koji put.
Ja: Da si pitao mamu znao bi. Idem sad. Bok.
Bio je jako čudan razgovor. Oni nikada nisu bili roditelji koji su mi sjedili za vratom. Znali bi uvijek di sam, sa kim sam i šta radim. I uvijek sam imala neograničenu slobodu.
Ali kopa ga nešto... vidi da nisam ista što se nekih stvari tiče i mislim da se boji. Čega? Možda da ne odem. Jel uvijek sam ja bila njegovo dijete. Više nego mamino.
I koliko god se mi u zadnje vrijeme udaljili radi nekih nebitnih sitnica... ipak kuži.
I teško bi mu palo da odem. Jel misli da sam mala curica i sada, kada imam 21.
Ali sve vodi prema tome... sada sjedim u sobi... nakon tri dana i tako jebeno osjećam da više ne pripadam ovdje.
Nove stvari su dobre... neki novi ljudi također...
Osjećam da sam odrasla s jedne strane, a s druge sam još uvijek tako nezrela i nespremna za neke stvari u životu.
Ali vidjet ćemo... sve će sjesti na svoje mjesto... samo znam da za neke ljude, za neke stvari... za neki moj stari život više nema nikakve šanse...
slušam... Bruce Springstenn "Human Touch"
Post je objavljen 12.02.2007. u 13:54 sati.