U nedjelju smo bili na bordanju, Plavuša Dora i ja, a ukupno nas je iz Rijeke išlo oko 100, uglavnom borderi, surferi i zaljubljenici u extremne sportove, čak je i vozač autobusa surfer. Najopakiji su bili oni kojima su gaće visile od pol guzice do koljena. Oni su skakali na big air-u. Ja sam ih samo promatrao i pokazivao Dori: «i tata bi to radio sine».
Skijališe je opremljeno prastarim žičarama, ima dvije dvosedežnice, nekoliko jednosedežnica i ostalo su sidra, ali zato ima beskraj freeride staza. Pokušaj da Doru uvalim u školu skijanja nije uspio jer je nakon prvih sto metara školovanja pala i zabolilo ju je koljeno. To je bio izgovor za krokodilske suze i zbogom školo. Meni je to bilo zbogom freerideu. Ponovo je tata bio instruktor skijanja.
Kupio sam foto-digitlac i poklonio ga Plavuši na račun zasluga u vezi, ali sad ga ona čuva i ne nosi sa sobom tako da opet nemam slike. No kad nešto želiš cijeli svijet se uroti da to i dobiješ, barem tako nekako kaže i Paulo Coelho. Nasred skijališta sam pronašao čudo koje na sebi ima digitalni fotoaparat sa memorijskom karticom i tipkovnicom. To je onaj mobač koji ima na sebi instaliran Microsoftove windovse, sa e-mailom, touch screenom i ostalim sranjima. Nađem ga, osvrnem se, nikog u blizini, mislim, šta da radim...i strpam ga u đep. Dora je bila oduševljena. Odmah je predložila da ga ona prisvoji. Objasnio sam: Dora, ovaj mobitel jako puno košta, kao npr. lap top i njegov vlasnik je sad tužan, možda mu o tom mobitelu ovisi posao i plaća, a šta će onda njegova djeca? Poslje ćemo ga pokušat upaliti pa ćemo doznat tko je vlasnik i vratiti mu ga.
Nakon sat vremena čudo u đepu, na moje iznenađenje, je počelo zvonit, javim se:
- oprostite jeste li vi možda našli neki mobitel?
- (a šta misliš budalo na šta sam se sad javio) da, naravno. Nalazim se tu i tu i izgledam tako i tako.
- ok. Ja sam za minutu tamo pa se vidimo.
Dođe tip do mene i objasni da mu je to mobitel od firme i da je on danas dežurni i da uopće nebi smio biti na skijanju.
- velika ti hvala, dužan sam ti, dužan sam ti..... pivu!
- ????
Da sam znao da ti mobitel vrijedi jednu pivu nebi ti ga vratio.
Vjerovatno je mislio da će mi platiti pivu slijedeći put kad se vidimo, jer osim pohvale na pošetnju Hrvata na skijalištu nisam dobio ništa više.
No nije baš tako. Najveća nagrada je slijedila tek kad smo se Dora i ja ukrcali na žičaru. Nakon duže tišine Dora izusti:
- tata, ti si heroj.
Zamislite sad onu od Prljavaca «uvijek sam želio biti heroj, heroj ulice...»
Post je objavljen 12.02.2007. u 09:33 sati.