Pregled posta

Kad dvoje odraslih ljudi odluči provesti godišnji odmor u Bosni, vozeći se svojim autom i vodeći psa sa sobom, onda se pitaš da li su ti odrasli ujedno i zreli i što im to u životu treba i da li su zaista avanturistički raspoloženi ili naprosto nisu razmišljali?

Ovo smo ljeto godišnji odmor proveli u Bosni i prošli ju uzduž i poprijeko. Nema gdje nismo bili i nema što nismo vidjeli.

Nakon par dana vožnje po Bosni i kroz Bosnu i nakon što se sleglo prvobitno čuđenje shvatiš igru. Brdo, dolina, crkva,mjesto, iduće brdo, iduća dolina, iduća crkva,iduće mjesto, slijedeće brdo, slijedeća dolina, slijedeća crkva, slijedeće mjesto pa tako stalno.
Čovječe sama brda. Gore-dole. Mijenjaju se samo crkve, ovisno o tome u kojem dijelu Bosne si se upravo našao.

I to bi bilo to što se tiče geografskog opisa . Učili smo mi to u školi, bili smo i u Bosni tu i tamo, ali kad ju doživiš tako u cjelini, odjednom ,svu, gledajući iz perspektive onoga koji vozi ili suvozača onda stvarno shvatiš zašto su se sve partizanske ofanzive odvijale tamo. Pa tamo te nitko živ ne može naći!!!Sama brda!

Auto nas nije ostavio na putu i to je bilo najvažnije. Jer bilo je mjesta gdje sam potiho molila svima kojih sam se sjetila da nas sačuvaju i trudila se da ne pokažem strah. Sami u nekom brdu, nemamo pojma gdje smo, mrak se spušta. Ako auto stane, možemo fućkati i ništa više.. Znam ja da smo mi u 21. stoljeću i da ne treba imati strahove, bar ne tipa da će izaći hajduk iz šume i da će te ubiti ali da ti je neugodno -je. Sam si!

Nismo imali cilj. Ušli smo u Bosnu kod Bihaća i odlučili ju upoznati što bolje. Pa smo tako više-manje improvizirali, tj. odlučivali u trenutku što ćemo dalje i kako ćemo. Spavanje nas je isto tako zaskočilo, budući da smo sa sobom poveli psa, a psi se u Bosni ne tretiraju kao u Hrvatskoj.U stvari uopće se ne tretiraju. U stvari, uopće ih nema, osim u Sarajevu- vidjeli smo TOČNO 2 psa na uzici. Pa smo svuda i uvijek nailazili na NE!!!!! NE MOŽETE S PSOM!!!! To nismo očekivali. Ja sam pitala da li imaju hostele, bar bi nas tamo bili primili. NE! Bosna nema hostele jer "...pa neće raditi s nama", pitam se zašto me to i ne čudi previše.
Dakle, put je više manje ovisio o tome gdje bismo mogli prespavati a da nas prime sa psom. Pa je to oduzimalo puno vremena. Za svaki slučaj uzeli smo sa sobom i šator, zlu netrebalo, i to nam je kao bila zadnja opcija. Ali di ćeš i sa šatorom???? Nigdje kampa!

Uglavnom ako se u Hrvatskoj kao pušač i kao vlasnik psa osjećam stalno i uvjek kao osoba drugog reda, u Bosni se uopće ne osjećaš kao osoba
NE MOŽE I KRAJ DISKUSIJE! Nije da oni to zločesto. Uopće nisu zločesti . Nego, onako nekako - pa što pas ima raditi u kući? Pas je za van. Znam i ja to, ali kako objasniti i psu tu životnu istinu????

Kako bilo da bilo, snalazili smo se nekako na jedvite jade.Poslije nekog vremena pitali bismo ovako :"Čujte, mi imamo psa. Postoji li IKAKVO mjesto gdje bi nas primili sa psom?". Kriteriji su nam se rapidno snižavali što smo dulje bili tamo i što smo umorniji i iscrpljeniji bili, od hotela ("ne može"), preko motela ("ne može"), preko privatnog smještaja ("hmm...možda jednu noć"), do gostiona.....prenoćišta....ma bilo što samo da prespavamo ovu noć...


Ja mislim da smo vidjeli SVE. I nije mi žao zbog tog puta, samo što to nije bio godišnji odmor, jer kad smo se vratili TEK ONDA je trebalo uzeti isti. Icrpljujuće užasno. Stalno u autu, vrućina strašna, vozili smo se i po 12 sati. Hrana na koju nisi navikao, pogotovo meni koja sam bila prestala jesti meso baš tad.Riba im je grozna. Zeljanice kako-tako. Ostalo je bilo : jaja, sir i vrhnje, juhe. A to im nije specijalnost. I dok je muškarac jeo janjetinu i pričao s konobarom kako je fiiiiiina, ja sam s kiselim izrazom na licu, jela lignje koje bi I JA bolje napravila Pas je dobio kosti od janjetine a ja guslaj po ribi...
No za to sam si sama kriva pa se nemam prava žaliti.

Dojmilo me se sve. Bosna je predivna! Ja sam svako malo govorila :"ajmo tu kupiti kućicu". Imala bih po jednu na svakom prekrasnom mjestu koje sam vidjela, a vidjela sam ih puno.

Nije baš da nisam putovala. Ali nekako su uvijek moji putevi bili vezani za to da odeš nekome tko tamo negdje živi, ili ideš sa agencijom, ili ideš s nekim tko nešto o nečemu zna. Uvijek si na neki način, barem s jedne strane zaštićen. Ovoga puta...nismo nikoga poznavali, nismo nikome išli, nitko nas nigdje nije čekao.Putem nismo susretali baš puno automobila hrvatske registracije. Točnije, nismo susreli niti jedan.
Mislim da smo taj put obavili jednu ili dvije godine prerano.
Nekako smo bili prepušteni sami sebi. Oni sa Hrvatima još nisu načisto. ("Ah, vi ste naši". No cijena je ipak za strance.)
No budući da smo mi stvarno dva simpatična bića kada to hoćemo, i jedan sladak mali šaramantni pas, dobro smo prolazili, ali smo morali proći prvih par minuta mjerkanja. Uvijek i svuda. Osjetiš par sekundi zadrške. Tišine. Zato mislim da smo u Bosnu išli godinu dvije prerano.
Barem u toj ulozi : ulozi samostalnih turista koji neidu nikome u posjetu,nikoga ne poznaju i koji sami odlučuju kud će i kad će.
To je isto dobar način putovanja, ali malo teži. No za nagradu dobijaš stvari iz stvarnog života koje ne možeš vidjeti ako ideš kao paket.


TRAVNIK

Malo o Travniku.

Wikipedija
Travnik je grad u centralnoj Bosni i Hercegovini, 90 km zapadno od Sarajeva, te je ujedno glavni grad Srednjobosanskog kantona, koji se nalazi u općini Travnik. Grad Travnik trenutno ima oko 27.000 stanovnika, a sa okolnim stanovništvom oko 70.000. Poznat je po tome, što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1686. do 1850. godine, pa i njegovo kulturno nasljeđe datira iz tog perioda.




"Morate vidjeti izvor plave vode"
"Koje plave vode? O čemu oni to ??"



Sve što sam znala o Travniku bilo je "Travnička kronika" Ivo Andrić. Ali da bi se sjetila o čemu se u knjizi radi.....

Vid arhitekure:







Turbeta (Mauzolej)
Četverougaono turbe sa osam kamenih stubova je podignuto nad mezarjima dvojice vezira : Muhsin Zade Abdulah-paše i Hafiz Ali Dželaludin-paše. Abdulah-paša je četiri puta postavljan za vezira. Umro je 1748. godine. U natpisu koji je uklesan na uzglavnom nišanu piše na turskom jeziku da je bio i veliki vezir. Nadgrobnik je lijep rad carigradskih majstora



Ovo je travničko groblje.





Post je objavljen 12.02.2007. u 14:46 sati.