Sjedio sam u restoranu i završavao s doručkom, a maloprije sam otkazao sobnu poslugu. Posmatrao sam par za stolom do. Izjavljivao joj je svoju ljubav. Joj, čudnog li mjesta za to, i to još za doručkom. Pa su počeli da se tope poljupcima. Juk. Otišao sam do sobe i potražio imenik. Došao sam do stranice na kojoj je pisalo ima Nina Dayv Davidson, moja najbolja frendica. Nazvoa sam taj broj i javio mi se prepoznatljivi glas:
- Halo, bolnica «Sveti Vid», izvol'te. – rekla je u šali.
- Hej Pinky!
- Baš osoba koju sam željela čuti.
- Htio sam ti reći...
- Ne, ne... ako misliš da mi se ispovjedaš kako ti je dosadno kod ćaknutog Adoganćeta i zanovijetalice Elize, onda nemam vremena
- Ma ne – rekao sam uz smiješak
- Daj, znaš da se zazam. Reci šta ima?
- Ma, znaš... Došao sam sa sestrom u New York.
- New York! To je super! – rekla je glasno.
- Da. Pa sam mislio kako bi bilo cool da se vidimo ili tako nešta.
- Ok, čekat ću te u Los Angelesu kod kuće, može?
- Zapravo, ja sam mislio da bi bilo bolje ovdje, rođendan mi je prekosutra, a ionako mi je putovanja preko glave.
- Ok. Nadam se da će me moji pustit jer sam već do sada zaslužila kazne dovoljne za svaki raspust do kraja života.
- Važi, pa mi javi.
Tako smo i završili razgovor. Spremio sam se i krenuo malo vani po ulicama u malu kupovinu. Teško je biti sam u tako velikom gradu, no i moja sis je tu, zar ne? Kao i obično, kraj augusta je preplavljen rasprodajama što znači da su butici i šoping centri krcati robolovcima. Prvo sam otišao do bankomata da provjerim stanje novca na kartici. Uuuuu cifra je ni više ni manje nego 6875,43 US! Ona je totalno odlijepila što mi je dala toliko novca. Naravno da neću potrošiti toliko novca, jer i ne mogu. Znači mogu kupovati što mi je volja, ali bi više volio i da je Nina samnom da mi predlaže u odabiru, ali preživjet ću. Jeftinije prodavnice su bile skoro prazne, a u nekima su čak i lutke ostale gole. Nije bilo baš izbora, pa sam otišao u malo skuplje. Izbor je bio ogroman, pa sam odlučio gledati samo rok odjeću. Nakon biranja i isprobavanja odjeće, najzad sam bio zadovoljan svojom kupovinom, ali ne i cijenom koja je iznosila 1350 US! Hajd' dobro sis će mi oprostiti. Stigao sam nazad u hotel s kesama, a recepcioner me je odmah dočekao s vijestima:
- Dobili ste poruku od gospođice koja sebe naziva Pinky. – rekao je.
- Dobro, preslušat ću je u sobi. Uostalom hvala.
Jedva sam dočekao da dođem do sobe, stvari sam bacio i uključio sekretaricu.
- Hej Wolfie, ipak stižem! Mami je trebala godina da me pusti i opet me je gnjavila time o pijanima izlascima. Provjerila sam u kojem si hotelu i rezervisala sobu do tebe. Jedva čekam da te vidim. Pusa
Bio sam sretan, ali i očekivao sam da će je pustiti, jer ona ima taj «dar» za nagovaranje. A zatim je iznenda došla druga poruka.
- Vidim da pozamašno trošiš moju karticu, pa samo da ti javim sad jer sam mislila da ti to bude iznenađenje. Ta kartica je ustvari tvoj rođendanski poklon! Koristi je kako treba i plati sebi hotel. Za nju sam morala čak 2 koncerta otpjevati. Ćao... hej i još nešta. Ako misliš da izlaziš predlažem ti Tehno Club, tu ti je društvo tvojih godina, a i iznenadit ćeš se time što ćeš vidjeti. Bye
Samo dva koncerta za 7000, vau. Pošto je dan protekao u izležavanju (al' se ja u posljednje vrijeme izležavam;)), navečer sam otišao u šetnju u Centralni Park. Imaju lijepih pingvina, a osim jih nema drugih životinja (ne brojeći ptičice) što je čudno.
Ujutru me probudilo jako lupanje o vrata. Mahinalno sam ustao i otvorio. Dočekla me je salva poljubaca koji su me doslovno oborili na pod.
- Ćao Pinky – rekao sam joj dižući se s poda.
- Joj sorry što sam te probudila. Tako sam te poželjela.
- Kakav je to pirs? – rekao sam nakon što sam primijetio njen pirsing na obrvi.
- Ma nije to ništa, imam i tatoo. – te mi je pokazala tribal na leđima. I dodala – Još s tim oboje svijetle po noći.
- Super, ne treba mi onda lampa u sobi. – rekao sam ironično
- Daj ne zezaj. – rekla je smijući se
Cijelo popodne smo pričali o raspustu, doduše ja sam svoje završio odmah nakon 10 minuta, dok je ona pričala o svojim pustolovinama, planinarenju, surfanju, bungee jumpingu i sl...
Na veče sam joj predložio da posjetimo Tehno Club, i u tome smo se i složili. Kada smo došli ispred uvidio sam da je to elitna ustanova. Ušli smo unutra. Na sve strane su plasali ljudi, neki su sjedili za šankom, a na bini su bili... niko drugi nego: Death Tokensi. Pa to je čarobnjačka grupa. Šta li oni rade ovdje. Vidio sam da ne sviraju na začaranoj gitari i klavijaturi već na normalnim instrumentima, što je zvuk činilo samo malo lošijim. Pinky se odmah dala u dens, a ja sam otišao do separeea da nam razervišem mjesto. Tamo sam sreo Kylla, tipa iz moje škole, moj dom, 7. godina. Nisam mogao da vjerujem kada sam vidio šta radi. Naime djevojci, s kojom je sjedio je isuo nekog napitka čija je bočica iz dobro poznate prodavnice - Weasellyjevi Čarorezi. Prišao sam mu i pozdravio ga te ga upitao šta radi:
- Ššššš o ovome nikome ni riječi! – rekao je
- Misliš na napitak?
- Ma ne, yo, jebo napitak to je sitnica.
- Već šta onda?
- Ma men, to da si me vidio ovdje. Znaš reperse ne moš' viđat u tehno klubavima svaki dan, kapiraš?
- Ok
Mada mi ništa nije bilo jasno, nikad neću shvatit takve kao on. Vratio sam se nazad i potražio Pinky. Pleasla je na sredini podijuma. Izvukao sam je iz gužve.
- Moram ti neš reći – rekao sam
- Vidiš da mixam ali kaži
- Sreo sam Kylla, kako koristi magiju, a i ovi Death Tokensi...
- Tokensi? Ko bi reko da su ovo uopšte oni. Zar im zvuk nije malo više smooth.
- Ma ne govorim ti o tome, šta rade čarobnjaci na ovom mjestu?
Pinky me je samo blijedo gledala.
- ...i nisu jedini. Većina nas je. – rekao je jedan glas iza nas
Okrenuo sam se i to je bila plavokosa djevojka.
- A ti si? – upitala je Pinky odmjeravajući je.
- Ja sam Amanda Harrison.
Post je objavljen 12.02.2007. u 06:53 sati.