...koliko puta sam rekao kraj... i svaki put ti dao novu priliku... priliku da me povrijediš...
...važan sam ti znam... jako važan... ali ne toliko koliko ti meni... ne toliko da ti je važno što ja osjećam u svakom trenutku... jedino ti je bilo važno kako se osjećam u svemu tome... a i tada ti je ponekad bilo važnije nešto drugo nego ja... jer sve je to bilo jako neobično... meni neprihvatljivo... ali ipak prihvaćao sam sve radi tebe... no tebi nije bilo važno da li mene boli... a meni je sve bilo važno... čak i da tvoj nosić ne bude hladan, pa sam ga često znao sakriti u toplinu svog dlana...
...reči kraj... to ništa ne znači... za nas kraj ne postoji... ono nešto između nas će uvijek postojati... zarobljeno negdje u trenucima sreće i tuge... jer s tobom i tuga je drugacija... posebna... lijepa... s tobom i bol dobiva neki drugi smisao... svaki put kad mi naneseš bol osječam se tako posebnim... kao da si mi dala prekrasan dar... meni... samo meni...