fotografije preuzete s flickira:
Već odavno sam obećala da ću popisati knjige koje imam. Knjige za koje mi definitivno treba još polica. Već se zamišljam kad budem živjela sama/ili kad budem imala svoju obitelj...kuća će biti zatrpana knjigama...od tla do stropa...morat ću imati posebnu prostoriju samo za knjige. Sa ključem po mogućnosti! Srce me zaboli kad vidim da netko lomi stranice. Uh. Ne mogu to podnijeti. Kad netko dođe u posjetu odmah su moje knjige na tapetu. Dooobro, dat ću ti ju u ruke...mrm...i onda ko kobac ptičar stojim nad posjetiteljem i budno pazim kako lista knjigu. Gora sam od teta u knjižnici. Kosa mi se diže na glavi kad netko drži neku tanju knjigu u rukama pa ju lomi simo tamo. Ne to radit! Dobijem živčani slom na licu mjesta i više nikad ta osoba neće blizu mojih knjiga. A ne! Mama ima naviku da bi nešto čituckala nakon ručka. Ruke na pregled! Da slučajno ne bi zamastila koji list! To sam već doživjela, tako da sad imam papke jedne tete ubilježene za sva vremena u jednoj svojoj slikovnici (spomenuh već ranije na ovom blogu da još uvijek ponekad kupim i slikovnicu). Znam da su se prije stavljali križevi ili otisci prsta kad si bio nepismen, ali mislim da moje slikovnice nisu glasački listići niti prijava za izradu osobne iskaznice. Uglavnom, da, trebam napraviti popis. Kad ću, ne znam, ali znam da moram. Ne volim iznenađenja i to treba znati svatko tko me imalo bolje pozna. Ne volim rođendanska iznenađenja jer obično ne završe dobro što se i ove godine pokazalo točnim. Jedna od najboljih prijatljica znala je da se volim zabavljati kriptografijom pa mi je odlučila kupiti od Simon Singha: ŠIFRE - kratka povijest kriptografije. Cijelo vrijeme je govorila kako će mi kupiti knjigu, ali nije htjela otkriti koju. Okeeej! Predaje mi ona šarenu papirnatu vrećicu sa srčekima i ja zahvaljujem. Smješkamo se i ona i ja. Otvaram vrećicu i upadne misao: Uh, kako joj to sad reći? Osjećala sam se neugodno, nepristojno i sve što ide uz to nakon što mi je iz usta pobjeglo: Ups! Pita ona: Što je? Njoj odmah opao smiješak, ja ga još uvijek pokušavam razvlačit po licu, al ne ide. Pita ona opet: Što je? Svi oko nas napetno isčekuju sad već i oni sa zaleđenim smješcima u čemu je problem?! Napokon izađe iz mene: Ovaaaj, imam ju već. Gulp! Sorry! Osjećala sam se ko zadnja stara krpa kojom je netko netom obrisao pod. Ok, što sad? Uzeti knjigu pa imati dvije? Ni prvi ni zadnji put. Pokloniti knjigu njoj (iako ju je ona meni kupila), jer što jest jest, knjiga je dobra! Zato sam je već i kupila, ne. Nakon kraćeg razgovora pao je dogovor da odemo u knjižaru i pokušat je zamjenit. Jedan kolega je potiho mi rekao: Možda ipak nisi trebala reć da ti je dupla. Osjećala sam se loše. Prijateljica I. mi se osjećala loše. Eto, tako je to kad me netko hoće iznenaditi. Uvijek ispadne loše. Nakon prakse, otišle smo do knjižare i zamjenile knjigu. Opet sretne i ona i ja. Nova knjiga u mojim rukama je od Roberta Harrisa: Engima. Naravno opet o kriptografiji. Zapravo to je roman, ali zasnovan na povijesnim činjenicama i vjerodostojno rekonstruira britansko presretanje njemačkih šifri. A pred kratko vrijeme kupila sam si u antikvarijatu i Šifranti protiv špijuna od D.Kahna (u 4 djela). Još kad bih barem imala vremena to sve pročitati. Trenutačno mučim samu sebe, ne bi me gore ni inkvizicija (sama sebi sam najgora inkvizicija), jer kako nemam dovoljno vremena zbog niza obaveza za ovakve moje "male radosti" (sad zvučim kao da sam došla sa snijega, sa grudanja) onda čitam par stranica po par stranica i to totalno ubija čar čitanja mi. Ne mogu polako čitat. Ja sagorijavam, knjiga mora da padne u komadu (ko utvrda za vrijeme bitke) ako mi je dobra. A dobre su sve navedene, ječim ja sad. Ah, kako je prije u đačko doba bilo lijepo slistit cijelu knjigu u jednom danu. Nitko sretniji od mene kad bih to sad uspjela. Sad sam pak overload sa stručnom literaturom i baš zato bi mi dobro došao mali odmak, ali nema teoretske šanse. Ovog trenutka me ponovno počelo nešto mučiti, ali o tome možda neki drugi put.
Post je objavljen 11.02.2007. u 01:28 sati.