Staza duga pred bićem mojim pruža se,
staza duga, krivudava, što u magli se gubi,
što u magli, u daljini iz pogleda nestaje…
Što je to čiji sjaj me do konca staze te vuče silno,
što li je to što tako neodoljivo u trk me tjera?
Hitrim korakom sada ja hitam, letim,
dugim ja krokom stazu nemilosrdno gazim krivudavu,
u nepoznato idem sad, ka nepoznatom svjetlu, bjelini neviđenoj.
Korak, pa korak, pa korak još brži,
tijelo mi gori, snaga meni strana u srcu mi se rađa.
Korak, pa korak, pa korak trčeći,
prema magli jurim, prema nadi sjajnoj što tamo čeka me.
Korak, pa korak, pa korak još koji,
smiješak do lica mog put je našao, duša mi se radosti.
Korak, pa korak, pa korak sve kraći,
koliko stazom ovom biće moje kročiti dugo mora?
Koliko snage treba biću ovom što nadu i dalje ne gubi?
Korak, pa korak, pa stajem na tren, udišem,
dišem, snagu skupljam, svjetlosti divim se i sada.
Korak, pa korak, pa korak prema tlu,
Zemlja zagrlila me, tijelo obujmila, svjetlo sja u daljini,
oko moje prati ga, tijelo moje mirno stoji.
Staza duga pred bićem mojim pruža se,
staza duga, krivudava, što u magli se gubi,
što u magli, u daljini iz pogleda nestaje…
Još uvijek…
Son of Euterpa
Post je objavljen 10.02.2007. u 19:17 sati.