ŠESTICA
Bio sam maničan i psihotičan.
Pio sam crno vino u enormnim količinama jer sam vjerovao da mi daje nadnaravnu snagu.
Konstrukcija u glavi je bila sljedeća:
"Gali na čelu sa Asteriksom i simpatičnim Obeliksom su koristili crno vino kao čarobni napitak ali su ga pili iz bukara dok su njihovi protivnici stari rimljani pili vino iz olovnih časa koje ih je zaglupljivalo i tako su stalno dobivali po pički!"
Sve ono što slijedi počelo je nakon što sam dočekao bivšu ženicu sa buteljom Dingača vec lud, jer sam je natjerao da prekine trudnoću koja je začeta na Silbi mjesec dana prije, gdje sam poludio po prvi put, nakon osam godina remisije od ludila kojeg sam doživio u Nizozemskoj. Htio sam prekinuti brak s njom jer sam onako maničan i "dotaknut bogom" zaključio da ona mene nije dostojna.
Sačekao sam je na izlasku iz bolnice i odveo na terasu obližnje birtije gdje sam uvjerio konobaricu da nam da dvije čase za crno vino, tutnuo neku lovu da istolerira što će mo piti vino izvana i sa ženom popio Dingač.
Žena je bila shrvana jer nije znala koji mi je kurac, nije bila svjesna da sam bolestan.
Kad je došla rekla je da su bili blizanci.
Plakala je i pila vino sa mnom i nakon toga smo se razišli.
Cijeli dan sam ludovao po gradu i na kraju završio na "SIDRU" splavi pored Save.
Pio sam sa nekim tipom koji je imao izbočenu slomljenu lopaticu na leđima i koji je tvrdio da je francuski legionar a da mu je lopatica izbijena metkom negdje u Africi.
"legionar si? Ajdmo onda preplivat Savu"
"ajd" reče tip
Izašli smo van i on krene ka uglu splavi i priđe ogromnom ruksaku i počne se skidati, tad sam mu povjerovao.
Skinuli smo se goli i otišli plivat'.
Sava nas je odijela malo nizvodno i onda smo s druge obale pješacili uzvodno bockajući stopala travom i preplivali nazad te se vratili do splavi.
Obukli smo se i sjeli smo na terasu, lokali i razgovarali, sa nama u društvu je bio momak, nekakav muzičar, koji je tvrdio da je Lucifer, bio je dosta sugestivan.
Na fajruntu nam je prišao konobar Anđeo, (prekrasan momak, bio je sav sazdan od mišića bez da se bavio bilo kakvim sportom, njega sam upoznao na splavi na kojoj sam bio redoviti gost prije ludila) i reko:
"dečki gotovo je, idem doma!"
"Daj nam još litru vina, popit ćemo tu vani i ostaviti na terasi čaše, neće nitko ništa maznut!" odgovorih mu
"Nema više vina!"
"Daj nemoj me jebat da birtija koja toči vinu u rinfuzi nema više vina!"
Otišao je bez riječi i donio još jednu plastičnu bocu od litre i po.
Natjer'o sam ga da popije s nama času vina i on je naposljetku popio, iako uopće nije pio alkohol.
Nas trojca smo ostali i uz svitanje ispili preostalo vino, nakon toga samo Legionar i ja otišli na tramvajsko okretište Savske ceste i nastavili lokati kod šiptara.
Lucifer je zaspao naslonjen na mog mercedesa sparkiranog na nasipu.
To u životu nisam vidio, spavao je u stajaćem položaju naslonjen na automobil!
Kod šiptara sam digao frku jer ne volim šiptare pa sam davao neke zlobne komentare, te su me izbacili van, nisam se opirao samo sam pri izlazku izgovarao "gadne" istinite riječi o tome kako su gadovi koji dovlače sa sobom heroin i mafijaše po Balkanu i okolici.
Otišao sam do do svog Mercedesa 123 linija 230e automatik 84 godina proizvodnje metalik srebrno plavkaste boje.
Ušao u faradejev kavez svog prvog i najdražeg automobila i ubio oko.
Nakon dva-tri sata sna probudio sam se i kad sam izašao, primjetio sam da su ulazna vrata "Sidra" otvorena, sišao sam niz nasip i ušao u lokal.
Tamo sam zatekao momka Trogiranina koji je tada vodio lokal i još jednog kako čiste.
Bili su u kurcu.
Pitao sam što im je.
Trogiranin je rekao:
"Anđeo je pao kroz prozor, dok je spuštao zaglavljenu roletu, sa sedmog kata"
Kriknuo sam i pao na pod.
Momak je, nakon što je otišao od nas, doručkovao sa majkom, otišao je spavati nakon noćnog konobarenja, smetalo mu je svjetlo i pokušao je spustiti roletu koja se zaglavila, stao je na nekakav stolac, predpostavljam, izgubio je ravnotežu i pao kroz prozor.
Nakon što sam to čuo totalno sam puko, vratio sam se do auta, pustio Legen i plesao na etno sat vremena i plašio ljude na autobusnoj stanici, nakon toga sam otišao do grada u Bogovićevu i sjeo na jednu od terasa, naručio bocu vina i sa sobom donio kruh i sol, lokao i držao misu za pokojnog Anđela.
Ljudi na terasi su bili prestravljani, zvali su policiju i uskoro je došlo šest policajaca.
Vrijeđao sam ih i oni se nisu usudjivali prići mi.
Nakon toga su došla kola hitne pomoći.
Prišla su mi dva malo jača tehničara i zajedno sa policajcima su me otpratili do kola hitne pomoci.
Nisam se opirao samo sam ih sve redom vrijeđao.
Odvezli su me do Vinogradske bolnice na odjel za alkoholizam i druge ovisnosti, tamo sam naravno nastavio vređati osoblje i dežurnog psihijatra:
"Šta je!? Mislite da ste anđeli jer ste obukli te bijele kute, vi ste isto psi poput ovih idiota u plavim uniformama!"
Pri prijemu su zaključili da nisam samo pijan nego i lud pa su me odpedalirali za Jankomir.
Na prijemu u Jankomirsku bolnicu me dočekala kurpulentna doktorica, nagnuo sam se preko stola okružen sa dvojcom policajaca i tehničarem, unio sam joj se u lice, zaroktao i rekao:
"Dobri su krmići, dobri!".
Pogledala me je preko naočala i rekla dežurnom tehnicaru:
"U ŠESTICU S NJIM!"
ŠESTICA je odjel za kronične bolesnike, tamo su neki pacijenti i duže od 20 godina.
To su RASUTE DUŠE kako ih zove dr. psihijatrije s kojom sam, sada mogu reci, u prijateljskim odnosima budući da smo na ti kad smo zajedno, bez svjedoka.
Ti pacijenti seru i pišaju naokolo, hračkaju i nerjetko povraćaju.
Kad su me doveli na odjel prvo su me skinuli i obukli u piđamu, nakon toga je prišao tehničar pod imenom MLADEN sa gumiranom stezuljom u rukama.
Pogledao sam modni detalj koji mi je namjenjen i pitao ga:
"Ti si ovdje dežurni sadista?".
Odgovorio je sa zluradim smjeskom:"Jesam!"
Navukao mi je košulju, vezao na leđima remenčiće, omotao produžene rukave oko mog tijela i bolno ih zategnuo.
Nakon toga mi je zabo inekciju u kuk da "manje" boli i onda me bosog samo u čarapama odpratio kroz blagavaonu koja je u L bila omeđena sa pleksiglas zidom pa kroz hodnik do sobe gdje se nalazilo 20-30 kreveta, šljapkao sam za njim po hračcima i ostalim izlučevinama tih nesretnika tamo i kad smo stigli do odredišta pokazao mi je madrac na podu sa razdreljenom posteljinom i rekao:
"Ovdje ćes spavat'!"
Nakon toga se okrenuo i otišao.
Stezulja je i dalje bolno zatezala i koliko god sam se trudio olakšati si bivalo mi je sve gore i gore, nedugo zatim sam osjetio malaksalost od date mi inekcije i strovalio sam se na ponuđeni ležaj.
Probudilo me je usred noci manipuliranje nečijih ruku sa donjim dijelom piđame.
Neki od nesretnih pacijenata se zaželio malo seksa sa mnom, ležao sam na boku i naglo se zarotirao i udario spodobu svom snagom nogom, sjena pacijenta je nestala u mraku.
Ustao sam potpuno izbezumljen i prestravljen, piđama mi je skliznula do gležnjeva i krenuo sam sputam njome sitno koračajući prema blagavaoni brišući usput njome "prekrasni čisti domestosom oprani pod" (mo'š mislit).
Legao sam na klupu u blagavaoni i jedino što mi je bilo na pameti:
"VODEEEE!!!".
Totalno sam bio dehidriro, što od alkohola kojeg sam utrpao u sebe, što od inekcije koja je bila koktel ko zna čega.
Nakon beskonačnog čekanja pojavila se čistaćica koja je išla po nesto u čajnu kuhinju uz blagavaonu, zavapio sam:
"VODEEE!",
rekla mi je da mi ne smije davati ništa a onda se smilovala i u plastičnoj jogurt časi prinesla mi ustima vodu.
U životu ništa nisam tako brzo popio ni prije ni poslije toga, tražio sam još ali mi nije više htjela ili smjela dati, nemam pojma, otišla je.
Dočekao sam svitanje na klupi u blagavaoni u polusnu bojeći se da me netko ne naguzi.
Kad su se prvi pacijenti počeli ustajati sjeo sam i pozvao jednog koji mi se činio ok, da mi podigne jebenu piđamu da mogu barem normalno hodati, nakon toga se pojavio sadista Mladen i razvezao mi stezulju, olakšanje je bilo neopisivo, nakon toga mi je tutnuo plastičnu čašu u ruke i rekao da moram dati urin.
Izvadio sam ga odmah tamo na licu mjesta ali nisam mogao mokriti što zbog šoka što zbog dehidracije.
Otišao sam do wc-a.
WC je bio pravokutna prostorija bez vratiju, s lijeve strane su bili nanizani čucavci bez ikakvih pregrada a preko puta je bio zid sa horizontalnom cijevi iz koje je kapala voda u kanal na podu, na kraju te prostorije od kojih 8-10m2 se nalazila pipa i lavabo.
Jedan od pacijenata je čucao i srao.
Pod je bio užasno zasran, zapišan i zarigan.
Zakoračio sam unutra, jer jednostavno nisam imao izbora, otvorio sam pipu i halapljivo lokao vodu.
Sat vremena nakon toga sam se uspio dovoljno opustiti i popišati se u u jebenu plastičnu čašu.
Ono što mi se usjeklo u sijećanje tamo, jest tekst napisan crvenim flomasterom na vratima čajne kuhinje:
"OSTAVITE SVAKU NADU, VI KOJI SE NAĐETE OVDJE!"
ispod je pisalo K.
Nakon uspješnog piša sam počeo lupati po pleksiglas vratima i došao je moj dragi Mladen.
Otvorio je vrata, uzeo čašu s urinom i otpratio me do ambulante odjela broj ŠEST, DUŠEVNE BOLNICE "SVETI IVAN" JANKOMIR (2000. godine, prije preuređenja tog divnog odjela) tamo su mi napokon dali plastične šlape.
Post je objavljen 10.02.2007. u 18:16 sati.