Usred prostrane doline s livadama, oranicama i šumama, stajala je dvokatnica, u kojoj je živjela sretna obitelj. Bilo ih je troje: majka, otac i šestogodišnji plavokos dječak. Otac je radio u tvornici cijevi, a majka obrađivala vrt iza kuće i budnim okom nadzirala dvanaest brbljavih kokica i ohola pijetla. Dječak je išao u školu sretan i ponosan što je naučio pisati svoje ime. Znao je i što znači riječ "nabujati".
Posred doline tekao je veselo krivudav potok.
Budući da se kućica nalazila na kraju naselja, obitelj bi se svake nedjelje autom odvezla do župne crkve na misu nakon koje bi, ovisno o godišnjem dobu, otišli na sladoled ili vruću čokoladu.
Uvečer bi obično nastao metež, jer je dječak umjesto da usne izmišljao isprike: mora brojati zvijezde, krijesnice ili kvadratiće na stolnjaku.
Prije spavanja svi su molili. Jedan je anđeo svake večeri skupljao njihove molitve i nosio ih u nebo.
Te su jeseni padale velike kiše, potok je sve više bujao. U planini su stabla zajedno s blatom zagradila potok te je ispred brane nastalo mutno jezero. Jedne su večeri nadošle vode provalile branu i preplavile dolinu.
Otac je probudio majku i dijete. Prestrašeni, stisnuli su se jedno uz drugo, jer je voda prodrla u prizemlje i počela naglo rasti.
"Popnimo se na krov!" reče otac. Uzeo je dječaka, koji ga je uplašeno i bez riječi grlio, te se uspeo na krov. Za njim je išla majka.
Na krovu su se osjećali kao brodolomci na otočiću koji je postajao sve manji, jer je voda neprestano nadolazila te je konačno dosezala ocu do koljena.
Otac se učvrstio na krovu, zagrlio majku i rekao: "Uzmi dijete u naručje i popni se na moja ramena!"
Majka i dječak su ubrzo bili na očevim ramenima. Nakon nekog vremena otac će majci: "Stani nogama na moja ramena, a dijete stavi na leđa! Ne boj se, što god da se dogodi, neću vas napustiti!"
Voda je i dalje rasla. Preplavila je očeve ruke koje su pridržavale majku, zatim i njezine ruke koje su držale dječaka. Otac se čvrsto držao, majka također. Voda se konačno popela dječaku do usta, do očiju, do čela.
Uvečer je Božji anđeo došao po večernje molitve. Vidio je kako iz vode viri samo dječakov plavi čuperak. Sagnuo se i nježno ga povukao. Iz vode je izronio dječak, za njim majka, a za majkom otac. Svi su se čvrsto držali jedno za drugo.
Anđeo je uzletio zajedno s najljepšim vijencem na svijetu i postavio ga na vrh planine koji voda nikada neće doseći. Otac, majka i dijete našli su se na travi, smijali se i plakali zagrljeni.
Anđeo je te večeri umjesto molitava u nebo ponio njihovu ljubav. Svi anđeoski korovi su mu pljeskali.