Marketing
Nije mi gorko u ustima....
Najcesce, kad nam je tesko probava reagira pojacanim radom zuci i kao rezultat toga mi osjecamo gorcinu u ustima. Znamo reci bas mi je gorko u nekim situacijama sugovorniku i njemu je jasno zasto i koliko smo povrijedeni i koliko se osjecamo nemocni u novo nastaloj situaciji. Ali, ovaj puta nije tako, iako moja sugovornica kilometrima udaljena misli da naslucuje svu tezinu situacije i pretpostavlja da su mi usta puna gorcine. E, draga, nisu. 
Sta osjecam ? Bljutavost i slatkocu, nesto kao da cu trebat ( da oprostite malobrojni citaoci ovog posta ) povracaljku. A sad se pitate zasto ? Evo, zasto.
Sjednem ja pred TV u drustvu treceg muza ( joj, sad se pitate a tko su mi bila prva dva, ma, ovaj je - pazi sad i zbrajaj - prvi, zadnji i poslijednji ) negdje oko pola deset i odlucimo gledati Umorstva na 2.HTV kad negdje oko polovice filma primijetim da moj zadnji muz vrlo ritmicno dise, prodem ja rukom ispred njegovih naocala i vidim covjek gleda pod kozom ( op.a.,to mu je omiljeni izraz kad drema ) nastavim ja s filmom ali me ta ritmicnost uspavala pa i ja zadremam i ( pretpostavljam ) malo zahrcem kad li me prene iz ugodnog sna moj vec spominjani muz i priupita da li ja to pajkim. Ma jok, ja k'o iz topa. Odmah pocnem komentirati tko je ubojica i da mi je to od pocetka jasno ( a lazem ).
Da,vec se pitate sta je sa osjetima u ustima. Samo polako. Moram vas uvesti u situaciju jer necete razumijeti.
Dakle, zavrse Umorstva i mi pocnemo gledati Posljednji let na RTL-u. E, tu je doslo do poremecaja ravnoteze u probavnom traktu jer sam gledajuci uciteljicu kako putuje s tudom djecom na natjecanje i zabrinutu brinetu koja tek sad zivi jer se upravo rastala a deset godina je bila mrtva ( zaista prirodni fenomen, nije ni cudo sto se rastala pa valjda je njen muz shvatio da s mrtvacem nemoze u krevet, ali dugo mu je trebalo ) i jos pokoji lik, prisjetila se svog lanjskog ( ali bas u ovo vrijeme ) putovanja u Berlin via Frankfurt sa smjestajem u Potsdamu. Ah, kako sam bila mlada, vitka i visoka, a ne znam sta mi je sad. Morat cu promijeniti sliku na putovnici kad odlucim opet putovati jer me nece prepoznati.
Da, sjetila sam se da smo tada u avionu grickali sto smo u prirucnoj prtljagi imali i okrepljivali se jos pokojim sendvicem i opijali picem sto su nam ne bas zgodne stjuardese posluzivale. Zbog ravnoteze u ljepoti, valjda, na avionu je bio prezgodan stjuard ali je ostao visu klasu posluzivati. E, ta sjecanja digose me s kauca i podoh u potragu za kucnim zalihama krekera, slanih stapica i koh cokolade. Sve sam pojela sto sam donijela u sobu. Film sam prestala pratiti jer sam vec navikla da svaki ekcident u avionu zavrsi happyendom. Tako se ( navodno) ljude ohrabruje naputovanje avionom. Ma sta god da se dogodi pa makar avionu i krilo otpalo sve se to sretno i s pokojom ljubavnom pricom zavrsiti. Cudo jedno kako se te ljubavi u nebesima brzo u vjecne ljubavi pretvaraju.
Eto, sad znate, silnim stapicima,krekerima i koh cokoladom isprala sam svu natalozenu gorcinu zbog bojlera sto ste imali prilike procitati iz prethodnog posta.Mislim nisam ja pisala prethodni post.... e,sad cu vam olaksati. Moji postovi bit ce plavi ili zeleni a svoju boju nek bira druga strana. Toliko. Hvala sto me citate, a dodite i opet.
Post je objavljen 10.02.2007. u 01:14 sati.