Sveta pisaljka koja mi je data,predviđena e da bi oslužbenila sve moći pisanja ovoga svijeta.Da bi ispunila ono za što je začeta,da napuni oni prazninu u vašoj glavi,jer ni sa 40 ortaka ni alibabom nećemo ostvariti ono što je suština.To je težina riječi,težina realnosti,težina krave(nemojte se zamjerat tim stvorovima),a nekad jednostavno i kontroverznost ruke koja drži olovku,papir,ili kravu(za sisu)..
Nastoeći prikazati što više talenata koji nas okružuju počinjemo predstavljati razne textove.
Recimo,biblija(jedna od knjižica napisana mojom rukom-nisam osmislio radnu,optužbe podnesite u crnu knjigu,onom velikom tamo gore),originalna deveta kapija i snjeguljica i 7 patuljaka(trebalo je izvorno biti pornografska scena,no nisu mi dozvolili-zato takva glupa cenzura)...Iako velika djela,samo padaju u sjenu onoga što struji glavama mladih diljem svijete.Upoznajte se sa životnim dilemama..
Predstavljamo s ponosom text imena,koe je gore zadano...
Dok pišem slamam kliše,dok razmišljam glavu praznim,dok se svijet vrti polako umirem.
Sve nejasnoće se sada stapaju u jednu.Dok me nose valovi nebeskih spojeva zvanih motivi,
tražim odgovore u relativnim stvarima.Potrošni materijali su nekada tako korisni...
Nikada nisam bio materijalist.Neznam kakav je osjećaj biti opsjednut predmetima,novcima.
Možda bih trebao početi.Možda je život u kavezu jednostavniji.Okružen supocjenostima,osljepljen ciframa i omamljen sjajem trebao bih moći poći na počinak.
Možda ne shvaćam.Možda ne shvaćam da kao dijete lakše prevladavamo ne volje,da smo slijepi i gluhi za bol,da su naše oči za tuđi miris gluhe.Možda su sve te nepravilnosti samo da bismo se zaštitili.Možda nas novi dan čeka,a možda nam ova noć sve odnosi.Neprekidni lanci
neprekinutih misli.Koliko je teško imati kontrolu nad svojom sudbinom?Koliko je teško suočiti se s onime važnim,onim bitnim činjenicama koje su sada samo usnule i mule?
Koliko je teško probuditi se znajući da više nema starih sjećanja,da i dalje ostajem samo mediokritet,dok bolja polovica prazno luta kosmosom u potrazi za odgovorima nerješenih pitanja.Možda je jednostavnije samo skriti se,okovati se lancima,držati svou bol na jednom mjestu dok amor fokusira tu jednu i poslijednju strijelu u srce.Možda samo treba jedan otrov doktora da pripremi mi me za predstojeći vjek.Snaga jednostavnosti nadvladava moj akvarel i tvori neke nove slike.Sada spajam nove slagalice i tražim nove odgovore.Nadam se novom početku u poznatoj okolini.Nadam se jednostavnosti.Nadam se onim bojama koje su me okruživale u sigurnosti.U akvarelu koji mi je držao srce obojanim.Sada je samo isprazno i sivo...
Poput beskrajnih ulica što mi pokazuju put..Put koji ne vodi dalje od početka.Put koji je meni dobro znan.Hladno je.Cesta je hladna.Neugodno je sjediti na njoj.Previše je ovdje umrijelo ideja,praznih riječi i razmišljanja.Možda čovijek nije stvoren voljeti?Možda je čovijek samo igračka svoga ogledala.Sjena koja čeka da ga sunce izbriše,a mjesec nariše.I onako nam lice nestaje svakim danom kako se i vraća.Ponekad utonem u razmišljanja,u duge i mule svijetove.
Nekada tonem bez prestanka.Nikada ne dotičem dno.Dno znači kraj.Ako još nema kraja,znači li da sam još uvijek živ?Ako sam još uvijek živ,osjetim dok krvarim.Ako osjetim dok krvarim onda i plačem dok me boli.Ako plačem dok osjećam bol,znači da sam čovijek.Dok sam čovijek,dotle volim.Što ti znači ponos u točki gdje ljubav nestaje?Sjećanje zoveš natrag,ali ono,bleži,nestaje...
Ostaju samo krivi odrazi u ovom jezeru pakosti i samoće.Ovo jezero ima dno.Koliki je kontrast između dna i površine?Saznat ću kada dotaknem dno,to znam zasigurno..
Toplo pozdrav,i pazite šta pušite...
Post je objavljen 09.02.2007. u 21:15 sati.