Tok misli danas mi je nepovezan. Nešto ko glazbena karijera Vlatke Pokos. Stalno flashevi. *zašto je rubrika odabir urednika nakrcana nekim sranjima od blogova? *zašto da se ne zaredim? Fora su im plakati. *seks? *tko uopće gleda japanese special vol6? Koga to napaljuje? *ima li lijepih blogerica? *zašto je Laura danas stajala iza betonskog stupa? Nisam ju mogao gledati. *.... *ide mi se u kino. što igra? *rabinović
Patetika ili loš dizajn?
Jel netko složio kocku? Ja svoju posudio. Još samo donji red mi ostao.
Gblog bodovi? Zašto ne mogu dobiti majicu?
*Freddie Mercury - Living On My Own
- Nije važno dragi prijatelju - rekoh - zaputimo se sada svako na svoju stranu - nastojao sam odlumiti ravnodušnost, premda je bilo jebeno teško. Slušati glupe razloge, nisam imao snage za to.
- Evo ti tvojih 100 kuna - uz kiseli smješak bacio sam mu smotanu novčanicu pod noge. Iz spavaće sobe još je dopirao zvuk njenog plača.
- Imate pola sata da se izgubite. Oboje - ošinuo sam ga pogledom. Nije ništa rekao. Njegove su oči bježale. Našle su utočište u Adamsu. Glavi medvjeda koja je ostala kao trofej. Učvršćena iznad ormara sa puškama, kao sjećanje na nekoliko hitaca kojima sam nastrijelio ogromnu životinju u lovu prije 5 godina. Njegove staklene oči nisu rezale kao moje.
- Ključeve ostavite na radnom stolu - rekao sam i zatvorio vrata za sobom.
Hodao sam pokislim ulicama. Ne znam koliko je sati bilo. Vrijeme je bilo nevažno. Ništa više nije postojalo. Jesam li ja kriv? Pitanja su mi odjekivala u rafalima. Jesam li joj previše vjerovao? Njemu? Koja budala se još kladi u vjernost svoje žene? Je li bolje sada, nakon jedne godine, dok još nema djece, nego nakon deset, dvadeset godina? Ali zašto? Volio sam ju. Skupa smo se smijali, plakali, ništa mi nije nedostajalo. Je li njoj? Kiša je počela padati. Je li prošlo pola sata? Kapljice su bile teške. Svakim udarcem bijes je smjenjivao zbunjenost. Koraci su bivali sve sporiji. Stajao sam ispred staklarske radnje. Nebo je plakalo sve jače. Ne znam jesam li i ja, ali u ogledalu sam vidio samo svoje zjenice. Bile su ogromne. Mrak.
U tami sam napipao kvaku. Poznata svjetlost lampe koju smo zajedno izabrali pala mi je na lice. Dvoje ljudi što je pušilo za stolom, ona uplakana, on u žurbi, u tom su licu prepoznali uništenje. Ravnodušni pogled bez ijednog napetog mišića, bezizražajni pogled neizbježnosti. Sasvim lagano, preciznim pokretima, krenuo sam prema ormariću sa oružjem.
- Ivane... - strah je obuzeo svaki djellić njegovog tijela. Oboje su stajali ukopani. Hm, sačmarica ili magnum?
- Ivane... zašto..- nisam se trudio ni čuti pitanje, do kraja. Napunio sam pušku. Odjednom sam se našao u igrici. Nišan sam namjestio na njegovo čelo i zamislio klik mišem. Ništa lakše. Mlaz krvi oblio me preko obraza. Ah, još realističnije nego na kompjutoru. Odlično. Prebacio sam nišan na nju. Kao janje je gledala, svjesna svoje sudbine, ali bez ijednog pokreta. Bez daha. Samo sa tugom u očima. Žaljenjem.
- Doviđenja - klik.
- Miči mi se sa izloga budalo!!! - urlala je neka spodoba u pidžami sa kata iznad - Zvat ću policiju!!!
- Koliko je sati? - odviknuo sam.
- Ma marš odavdje, jebem te glupoga - nešto crno okruglo proletjelo mi je pokraj glave.
- Prošlo je sigurno pola sata... - pomislim i krenem kući, kao pokisli pas. Valjda su otišli...
R.I.P.
Post je objavljen 09.02.2007. u 18:38 sati.