Marketing
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da Bog će mi dati sad snage preživjet te dane... 
Uostalom, moj je život neprestano tmuran. Ja nisam ni u kakve nove mreže zapletena, nikakva nova zvijezda ne sjaji na mome horizontu; na njemu je noć, noć bez zvijezda.
Pričao joj je lijepe priče, priče u kojima se ona osjećala jako dobro, voljeno, i onako, gledajući ga u najmisterioznije oči koje je do tada susrela, obećala si je da ga ne želi izgubiti, mada je znala da nije sve obećavajuće kakvim se čini. Lagano joj je na uho šapnuo: "Malena, volim te". Zaplakavši, samo ga je zagrlilla nepomično ostajući u njegovom snažnom zagrljajua koji je govorio "opet ćemo se sresti". Obećao joj je da će se vratiti. Obećao joj je da ih čekaju još mnoga zajednička svitanja, još mnoge večeri na zadarskim zidinama, pod svjetlima grada, kad most već sniva pod koracima tek pokojeg slučajnog prolaznika dok ga oplakuje nježna jesenska rosa.
"Malena, idem sutra. Obećaj mi da ćeš me čekati, obećaj mi to, molim te. Vratit ću se."
Bilo je to na Valentinovo, poziv iz bolnice, jecaj, i tihi muk, prazna jeka nepoznatog glasa na telefonu. "Našli smo Vaš broj među njegovim stvarima, i jedno pismo, naslovljeno "Malenoj". Posljednje su mu riječi bile: "Malena, ti si dosad čekala mene, sada ja čekam tebe."
Ispustivši slušalicu iz ruke, a dok su joj suze lagano, pa sve jače i jače klizile niz ionako već mokre obraze, uspjela je izustiti tek: "Čekaj me."
Nije joj bilo jasno zašto, što ga je nagnalo na takav čin, zašto joj nije rekao što se toliko strašno eventualno moglo dogoditi, a da ona, njegova malena maza, nije za to znala.
U pismu je pisalo: "Nisam izabrao život, i ako moram živjeti, onda ću živjeti s tobom. Ako moram umrijeti, ne želim da i ti umreš samnom, budi barem ti ta koja će živjeti i za mene i za sebe."
Tek je tada saznala da se razbolio na brodu. Ništa joj nije rekao. Nije želio da pati, mada je ona to željela. Posljednji su se put oprostili na zadarskoj rivi, sa jeftinom picom i još jeftinijim pićem. A bili su spremni zakleti se. Nisu ni slutili...
Još i danas četrnaestog veljače odlazi na isto ono mjesto gdje ga je posljednji put poljubila, gdje je posljednji put osjetila snažan njegov zagrljaj, i gdje se osjećala sigurno, zaštićeno, i nadasve voljeno. Još i danas na Valentinovo odlazi na to mjesto dok joj bura silinom puše u obraze i suši suze. Zna da će se vratiti, jer ipak je ona bila "njegova malena".
Teško je izaći iz okova Njega, zaboraviti sve i krenuti dalje znajući da je on u svakoj kapi kiše, svakoj zraci sunca, u svakom pogledu kojeg susretne, u svakom novom biću kojeg spozna, u svakom novom jutru...
Izblijediti će. Zna. Ali možda ne želi. Možda joj i paše ovako. Biti malo zrnce u prašini nekih moćnika, ili barem onih koji se tako osjećaju. Paše, biti onako sama, rezignirana...
Ali je i frustrirajuće jutrom se buditi i znati da ne postoji nitko kome će pokloniti sebe u tom danu, sa čijim će imenom na usnama lijegati navečer, i čije će oči zamišljati u onim anksioznim trenucima samoće, ali i izvjesnosti da out there postoji netko kome je važna, tko diše da bi ona disala, tko je rođen za nju, i za koga je rođena ona!
I danas zastane pred nekim izlogom netom prije Valentinova, zamišlja njegov razigran pogled i planove što pokoniti. Zamišlja kako joj daje ruku, i kako prkose Vremenu. Možda joj netko može reći gdje je on sad. A možda i ne želi znati....
[Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si dušo stvorena,
za Zemlju nije, za pokoj nije,
cvijet što nema korijena.]
D. Cesarić
Post je objavljen 09.02.2007. u 16:59 sati.