Večeras sam gledao tragediju "Das Kapital" u Teatru&TD.
Prvu trećinu sam razmišljao dali da povedem sina da pogleda predstavu sa mnom.
Drugu trećinu sam plakao a treću sam se od muke smijao.
Predstava je postavljena i odigrana na takav način da sami glumci nisu svjesni što su izveli na daskama.
Nataša Lušetić je postavila koncepciju i režirala "banalnu" kritiku potrošačkog društva koja je toliko slojevita i toliko perverzno zadire u bit današnjeg sramotnog ljudskog postojanja da je to stravično.
Deset godina nisam posjećivao teatar iako sam se silom prilka, rekao bih, amaterski bavio glumom.
Spoznaja da postoji još netko ko vidi "ljepotu" svijeta u kojem živimo mojim očima, koje su dijagnosticirane i zastrte varilačkim naočalama lijekova koje uzimam da ne bih u potpunosti oslijepio od bljeska istine koje sam toliko svjestan i koja me tjera na krik, je u meni izazvala katarzu.
Slomljen sam, spaljen i zgađen životom kojim živim jer sam shvatio da postoje ciljevi koje su iznad ljudskog postojanja i za koje se treba boriti svim sredstvima.
Da, dragi moji, mnome je zavladao revolucionarni idealizam za koji sam spreman ginuti.
Ovu "civilizaciju" treba do temelja spaliti i pokušat' ću biti iskra koja će pokrenuti taj požar tako mi Bog pomogao.
Amen.
Post je objavljen 09.02.2007. u 01:17 sati.