Proučavajući historiju a pokušavajući shvatiti bar dio uzroka današnjih sukoba na Bliskom istoku najbolja dostupna literatura su mi religijske knjige (Biblija, Kuran...) koje su pune informacija koje samo treba istražiti i možda baciti novo svjetlo na te informacije i dolazi se do nekih odgovora. Tako sam našao zanimljivo poglavlje u Bibliji - poslanica Hebrejima, gdje se spominje Melkisedek.
Biblija (Poslanica Hebrejima) st.7.
Religija je uveliko obnovljena naporima onih učitelja koje je odaslao Makiventa Melkizedek koji je živio i učio u Salemu skoro dvije tisuće godina prije Krista. Ovi misionari su proglasili vjeru kao cijenu Božje naklonosti i unatoč tome što njihova učenja nisu urodila neposrednim formiranjem novih religija, ona su svejedno položila temelje na kojima su kasniji učitelji istine izgradili religije na Zemlji.
Hebrejstvo obuhvaća filozofski prijelaz od višeboštva u jednoboštvo; ono predstavlja evolucijsku sponu između religija evolucije i religija otkrivenja. Židovi su bili jedini zapadni narod koji je izravno slijedio svoje rane evolucijske bogove sve do Boga otkrivenja. Ali ova istina nikada nije postala široko prihvaćena sve do doba Izaije, koji je iznova propovijedao spojenu ideju rasnog božanstva i Univerzalnog Stvoritelja: "O Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, ti si Bog jedini; ti si stvorio nebo i zemlju." U izvjesnom povijesnom razdoblju, nada u opstanak Zapadne civilizacije je počivala u uzvišenim hebrejskim konceptima dobrote i naprednim helenističkim predodžbama ljepote.
Kršćanska religije je religija o životu i učenjima Krista koja se temelji na teologiji Judaizma i koja je dalje izmijenjena usvajanjem izvjesnih učenja Zaratustre kao i Grčke filozofije, a koju su prvenstveno formirali Filo, Petar i Pavle. Od Pavlovog doba, kršćanstvo je prošlo kroz mnoge faze evolucije toliko poprimivši zapadnjačka svojstva da mnogi neevropski narodi vrlo prirodno promatraju kršćanstvo čudnim i stranim otkrivenjem čudnog Boga koji je jedino za strance.
Islam je religijsko-kulturna spona koja povezuje sjevernu Afriku, Levant i jugoistočnu Aziju. Islam je jednobožačka vjera zahvaljujući utjecaju Jevrejske teologije i kasnijih kršćanskih učenja. Sljedbenici Muhameda su se spotakli o napredna učenja o Trojstvu; nisu mogli shvatiti doktrinu triju božanskih ličnosti i jednog Božanstva. Uvijek je bilo teško u kratkom vremenskom razdoblju navesti evolucijske umove da prihvate istinu otkrivenja. Čovjek je evolucijsko stvoreno biće i kao takav najvećim dijelom mora primiti svoju religiju evolucijskim metodama.
Sve je nakon poslijemelkizedešku ere počelo u starom Egiptu:Premda su u ovom razdoblju djelovali i Amenofis i Ehnaton, najistaknutiji religiozni genij poslijemelkizedeške ere je bio vođa levantinskih beduina i osnivač židovske religije--Mojsije. Mojsije je propovijedao jednoboštvo. Rekao je: "čuj, Izraele! Gopsodin je Bog naš, Gospodin jedini." "Gospod je Bog. Nema drugog osim njega." Iz svog je naroda ustrajno nastojao iskorijeniti ostatke kulta duhova, čak dosuđujući njegovim sljedbenicima smrtnu kaznu. Mojsijevi učenici su iskrivili njegovo jednoboštvo, premda su se u kasnijim vremenima vratili mnogim njegovim učenjima. Mojsijeva veličina počiva u njegovoj mudrosti i pronicljivosti. I drugi su ljudi imali jednako velike koncepte Boga, ali nikad ni jedan čovjek nije bio u stanju navesti tako velik broj ljudi da prihvate njegova napredna vjerovanja.
Šesto stoljeće prije Krista. Mnogi ljudi su se podigli da objave istinu u ovom, jednom od najvećih stoljeća religioznog preporoda koji je ikad nastupio na Zemlji. Među njima treba pomenuti Gvatamu, Konfucija, Lao-Cea, Zaratustru, te učitelje džinizma. Gvatamina učenja su se proširila po Aziji, gdje ga milijuni poštuju kao Budu. Konfucije igra u kineskoj moralnosti ulogu koju Plato igra u grčkoj filozofiji i dok su učenja oba ova čovjeka stvorila izjesne religiozne odjeke, strogo rečeno, ni jedan nije bio religiozni učitelj; Lao-Ce je predočio više Boga u Tau nego je Konfucije uspio predočiti u humanosti ili Plato u idealizmu. Premda je bio pod snažnim utjecajem koncepta dualnog spiritizma--dobrog i lošeg--Zaratustra je istodobno nesumnjivo uzvisio ideju jednog vječnog Božanstva i konačne pobjede svjetla nad tamom.
Prvo stoljeće poslije Krista. Kao relgiozni učitelj, Isus od Nazareta je započeo djelovati uporedo s kultom koji je utemeljio Ivan Krstitelj, vremenom se udaljivši koliko god je to bilo moguće od posta i formalnosti. Pored Isusa, Pavao iz Tarsusa i Filo iz Aleksandrije su bili najveći učitelji ove ere. Njihove koncepcije religije su igrale značajnu ulogu u evoluciji vjere koja nosi Kristovo ime.
Šesto stoljeće poslije Krista. Muhamed je osnovao religiju koja je bila nadmoćnija od mnogih vjerovanja njegovog vremena. On se pobunio protiv društvenih zahtijeva stranih vjera i protiv nesklada religioznog života njegovog naroda.
Petnaesto stoljeće poslije Krista. Ovaj period je svjedočio dva religiozna pokreta: poremećaj u jedinstvu kršćanstva na Zapadu i sintezu nove religije na Istoku. U Evropi, institucionalizirano kršćanstvo je dostiglo stupanj neelastičnosti koji je zahtijevao bilo raspad ili razvoj. Na Istoku, Nanak i njegovi sljedbenici su ujedinili spojena učenja islama, hinduizma i budizma u sikizam, jednu od najnaprednijih religija Azije.
U dvadesetprvom stoljeću, nova nacionalistička religija obožavanja heroja postoji u različitim radikalnim i nacionalističkim svjetovnim pokretima koji obilježavaju mnoge zapadne nacije i rase. Isti ovaj stav uveliko vlada na velikim sveučilištima i u većim industrijskim zajednicama engleskog govornog područja. Ove se predodžbe neznatno razlikuju od ideje da religija ne predstavlja ništa drugo nego "zajednički zahtijev za boljim životom". "Nacionalne religije" znače povratak ranom rimskom obožavanju imperatora i šintoizmu--obožavanju države u vidu vladarske obitelji. a svedoci smo koju su nesreću prouzročile u I i II svetskom ratu te kasnijim sukobima do današnjih dana ta iskrivljena shvaćanja.
Kvaliteta mnogobrojnih religija koje danas postoje na Zemlji ovisi o tome u kolikoj mjeri vode čovjeka Bogu i u kolikoj mjeri ljudima donose spoznaju Oca. Greška je kad bilo koja grupa proglasi svoje vjerovanje jedinom Istinom; takvi stavovi prije označavaju teološku aroganciju, MALOVJERLJE I FANATIZAM, nego čvrstinu vjere. Ne postoji religija koja ne bi izvukla korist iz proučavanja i usvajanja najviše istine bilo koje druge vjere, kako sve sadrže bit istine. Religioznim ljudima bi bilo bolje posuditi najbolje aspekte živuće duhovne vjere svojih susjeda nego optuživati najgore aspekte njihovih zaostalih predrasuda i zastarjelih rituala a žalosno je da to proizvodi nove sukobe i ratove što je u ovo vrijeme vrlo opasno po OPSTANAK ZEMLJE.
Post je objavljen 08.02.2007. u 22:24 sati.