Pogledala sam danas film "Probuđena savjest" (The Insider) snimljen prema istinitom događaju. Mogao bi se analizirati iz raznih kuteva, ali sada me najviše zanima onaj vezan za medije. Naime, film je pokazao da i vrlo jaki mediji koliko god se izvana činili stabilni i "svoji" u određenim trenucima imaju poljuljanu čvrstoću traženja i otkrivanja istine. Posebno kada nad glavom počnu visiti magnati tipa onih koji nas Pozdravljaju iz Rovinja. Radi ovih ili onih razloga, intenzitet želje za istjerivanjem pravde počne slabiti i odjednom tema postane manje bitna i najzad toliko minorna da ju se više i ne spominje.
S druge pak strane, povlačenje koje bi u nekim trenucima bilo ne samo nužno, nego i dio nekog općeprihvatljivog i humanog ponašanja, većini medija ipak ne dolazi u obzir kada je glad za čitanošću, slušanošću i gledanošću tolika da graniči sa primitivizmom kakvih se čini mi se nije sretalo ni u vrijeme pećina i koliba.
Slučaj Račan (ako osobnu tragediju jednog čovjeka mogu tako nazvati) samo je još jedan u nizu onih koji je za medije postao hrana kakvu rijetko dobivaju. Samo, moram priznati da je ono malo što pratim doslovno degutantno i kad bih morala odabrati medijsku kuću koja u tome prednjači, teško bih se mogla odlučiti.
Današnji HTV-ov Dnevnik bavio se molbom Ivice Račana da mediji smanje pritisak na njega, obitelj i bolnicu. A radilo se to upravo na način da se novinarka koja se u živo javlja s mjesta zbivanja hvali kako danonoćno dežuraju oko bolnice ili u njoj samoj. Ljudi moji, pa da nisam čula, ne bih vjerovala. Oni gotovo da ne spavaju i ne jedu čekajući ... ŠTO? Čovjek je bolestan, treba se liječiti, želi svoju obitelj, želi mir, a ovi kao lešinari čekaju da se desi nešto "spektakularno".
Neki dan, prije samoga puta u Njemačku, čujem na radiju da su novinari i fotografi čekali da Račan izađe iz stana da bi uslikali njegov bolni izraz lica, valjda da bi o tome pričali i razglabali po cijele dane. Koliko netko mora biti proračunat, hladan i bezosjećajan da bi radio tako nešto?
Večernji list isto prati trendove, jer naslovi koji dolaze u setovima podsjećaju na Santu Barbaru. Objektivnost i činjenično stanje javnost zanima, ali pretjerivanje do te mjere da se nudi i opis sobe s analizom ima li santarni čvor, tv, frižider? Sad vidim da su lavinu s vrha vijesti makli, ali ne sumnjam da ćemo uskoro vidjeti novu.
Ivica Račan kao političar nikad nije bio moj izbor, no za mene je ako to zanemarim čovjek kao i svaki drugi, čovjek koji ima svoje privatne probleme s kojima se mora nositi. Bio je korektan, iznio je one činjenice koje je smatrao relevantnim s obzirom na njegov položaj u hrvatskoj politici, no nikako se ne mogu oteti dojmu da je dao prst, a mnogi bi htjeli njegovu ruku, čak i više od toga.
Mislim da mediji ipak ne bi trebali tome služiti - jeftinoj prodaji senzacionalnih naslova. Mnogi to rade, toliko da postaju ne samo naporni nego i dosadni, pored svega već gore spomenutoga. Srećom, postoje i neke emisije koje ipak osvjetljavaju obraz novinarske profesije. Život uživo, Robert Zuber i ostali njegovi kolege rade ono što predstavlja jedno od, po mom sudu, temeljnih smisla novinarstva.
Post je objavljen 08.02.2007. u 22:40 sati.