Znala sam da će se ovo dogoditi,
dogodi se svaki puta kada idem učiti,
pošto sam 9. mj preskočila, eto dogodilo se sada u veljači.
I svake godine me tako obuzme da želim poluditi.
A svake godine dobijem neki novi klik u glavi...
Možda bih trebala češće učiti pa bi mi se češće klikalo i prije bi mi se u glavi sve složilo.
A onda još i jučerašnji susret...ma kako da se tome otrgnem?
Rezime bivših ljubavi...mislim da trebam zbilja napraviti...i već znam što želim reći pa onda će tako i biti nerednih nekoliko dana...
Neće ići kronološkim redom jer mi ne dolaze koronološkim redom na pamet...
Najdraži bivši i ujedno najdraži policajac je svoje vrijeme na ovom blogu dobio jučer...a sada idemo dalje... (tko nije vidio jučerašnji post, nek posjeti arhivu)
Danas...danas je jedan drugi, jedan od onih žabaca nakon policajca, iako zgodan i zanimljiv, ipak je prisutan u mom životu bio samo i jedino zbog odustajanja od kriterija...
Zbog neke potrebe za zagrljajem i neke potrebe za nečim...
Pitao je nedavno hoćemo li se vidjeti kada opet prođe kroz Zagreb (ja i tipovi u prolazu imamo neku posebnu karmu)...rekla sam da sumnjam...gledaj dušo, ako nisam prekinula naše druženje u trenu kada si mi boemski na gitari pjevao onu poraznu stvar...onda sam prekinula kada sam zatvorila iza sebe vrata nepoznatog svijeta i plačući u gluho doba noći sama išla kući...
Ja sam velika curica i ja volim sama ići kući u gluho doba, ne trebam tjelohranitelja, ne trebam prijevoz, ne trebam društvo, imam muziku u svojim koracima i pjevušim duet sa pticama s Bundeka...i obično su ta moja druženja same sa sobom nezamjenjiva...ali kada u glavi odzvanja ova stvar... s njegove gitare...onda bi svako druženje same sa sobom zamjenila za gladovanje u Nigeriji.